U zabačenim krajevima Homolja i Podunavlja, gdje već vijekovima živi vlaško stanovništvo, opstao je jedan drevni običaj koji i danas izaziva nevjericu i snažne emocije.
- Radi se o ritualu poznatom kao „otkopavanje pokojnika“, dio specifičnog kulta mrtvih kod Vlaha, koji je u različitim oblicima preživio do kraja 19, pa i tokom 20. vijeka. Sam čin otkopavanja nije bio svakodnevan, već se primjenjivao u posebnim slučajevima, najčešće kada bi umrla mlada osoba. Tada bi, četrdeset dana nakon sahrane, porodica u tišini dolazila na groblje i otvarala grob. Tijelo pokojnika iznosilo se kako bi mu lice bilo okrenuto prema prvim zracima sunca, jer se vjerovalo da upravo svjetlost pročišćava dušu i pomaže joj da pronađe put ka vječnosti.
Obred je imao i svoj drugi čin – nakon što bi sunce obasjalo pokojnika, tijelo bi se ponovo ukopalo, a porodica je istog dana ponavljala pogrebne obrede. To je bila vrsta ponovnog rastanka, tiha ceremonija u kojoj se još jednom pružala nada da pokojnik neće ostati izgubljen u tami. Sve se odvijalo daleko od očiju javnosti, jer je običaj u sebi nosio i dozu straha od nerazumijevanja i osude.
- Posebno upečatljivo svjedočanstvo ostavila je Milica Kušljić iz sela Debeli Lug. Ona je jedna od posljednjih žena koja je ovaj običaj zaista i provela. Milica je u mladosti izgubila sina, mladića u ranim dvadesetim godinama. Bio je pun života, imao je vjerenicu i planove za budućnost, ali ga je galopirajuća leukemija, nakon hitnog prebacivanja iz vojske u bolnicu, odnijela za svega nekoliko dana. Njegova prerana smrt bila je za majku bol koja se teško mogla podnijeti. U toj patnji prisjetila se starih priča svojih predaka i odlučila da sinu podari ono što je nazivala „drugo sunce“.
Četrdeset dana poslije smrti, u zoru, Milica je došla na groblje i otvorila grob. Vjerovala je da će sunčeva svjetlost otvoriti vrata Raja njenom sinu. Nije to bio čin praznovjerja, već posljednji pokušaj majčinske ljubavi da pruži mir i spokoj. Uz sve to, povela se i za drugim elementima vlaških vjerovanja. Na putu od Beograda do svog sela razvila je crveni konac, kako bi duša imala trag kojim može da se vrati kući. Zapalila je i „rajsku svijeću“, jer se vjerovalo da je onaj svijet hladan i mračan, pa je svjetlost ono što pokojnika čeka na drugoj strani. Za Milicu, to nije bio obred smrti, već produžetak ljubavi.
Slične običaje zabilježili su etnolozi i u drugim vlaškim selima. Na primjer, prema istraživanju Etnografskog muzeja u Beogradu, u selima Laznica i Gornjane slični rituali su izvođeni sve do sredine 20. vijeka. U pojedinim svjedočanstvima mještani su pričali da se vjerovalo kako sunce zapravo „preuzima“ dušu i odvodi je ka višem svijetu. Takva vjerovanja možda danas djeluju arhaično, ali pokazuju koliko je ljudima bilo važno da svojim najbližima obezbijede spokoj i sigurnost i poslije smrti (Etnografski muzej u Beogradu, zbirka svjedočanstava).
- Milica je u svom domu čuvala i VHS snimke sahrane, koje su joj bile dragocjena uspomena, ali ih je izgubila kada su joj ih oduzele televizijske ekipe koje su obećale da će ih vratiti. Osjećala je da je, osim sina, izgubila i jedini materijalni trag te bolne, ali i svete uspomene. Danas živi povučeno, od prodaje cvijeća koje sama uzgaja. Ponekad je posjeti kćerka, ali najveći dio dana provodi sama, okružena uspomenama i tišinom u kojoj se bol nikada nije ugasila. Njena priča pokazuje da bol majke ne poznaje granice, da je jača od straha, osude ili vremena.
Ovaj ritual nije bio usamljen slučaj samo kod Vlaha. Slične prakse postoje i u drugim kulturama svijeta. Na primjer, u Rumuniji i danas postoje obredi u kojima se pokojnicima povremeno otvaraju grobovi i mijenjaju odjeća ili im se prinose pokloni. Takođe, u Indoneziji i na Madagaskaru poznati su običaji „ponovne sahrane“, kada porodice iznose tijela svojih predaka, presvlače ih i plešu s njima u znak poštovanja i ljubavi. To svjedoči da ljudska potreba da se poveže s onima koji su otišli prevazilazi kulturne i geografske granice.
- Na domaćem terenu, o sličnim praksama pisao je i Etnološki institut SANU, gdje se u više navrata navodi da je „kult mrtvih kod Vlaha jedan od najsloženijih i najdugovječnijih fenomena u našoj tradiciji“. Ovi rituali, iako danas gotovo nestali, ostali su duboko urezani u kolektivno sjećanje zajednica koje su ih baštinile. Kroz njih se jasno vidi spoj straha, nade i ljubavi – osnovnih ljudskih osjećaja koji ne prestaju ni pred smrću.
Milicina priča danas se prenosi kao opomena, ali i kao podsjetnik da tuga i ljubav nikada ne blijede. Koliko god neobičan ili kontroverzan bio, običaj „otkopavanja pokojnika“ pokazuje da su ljudi u prošlosti tražili načine da se izbore s gubitkom i da sebi daju iluziju kontrole nad sudbinom svojih najmilijih. Iako se danas takvi rituali uglavnom posmatraju sa distancom, njihovo značenje je duboko ukorijenjeno u emocijama koje su univerzalne.
- Sociolozi i antropolozi u Srbiji često ističu da sjećanja na ovakve običaje nisu samo predmet naučnih studija, već i živi dokaz koliko su ljudi u stanju da prilagode vjerovanja svojoj emocionalnoj potrebi. Prema istraživanju objavljenom u Glasniku Etnografskog muzeja u Beogradu, upravo ovakvi rituali pomažu porodici da simbolično prebrodi bol i pronađe smisao u trenutku kada ga je najteže naći. Iako se praksa gotovo izgubila, priča Milice Kušljić ostaje snažno svjedočanstvo o majci koja nije htjela da dopusti da njen sin u tami ode bez svjetlosti.
Na kraju, poruka koju nosi ovaj običaj nije u samom činu, već u osjećaju iza njega. Ljubav i bol majke prevazilaze granice vremena i smrti, podsjećajući da, koliko god stara bila neka tradicija, ona i dalje može dirnuti i potresti svakoga ko je čuje.
