Deset obitelji odustalo je od Luke, a tek nakon posvojenja priznao je zašto je godinama sabotirao svaki novi dom

Petnaestogodišnjeg Luku prije Ivane pokušalo je primiti deset obitelji, ali svaki smještaj završio bi problemima, bijegom ili ponašanjem zbog kojeg bi odrasli odustali. Dva tjedna nakon što ga je Ivana pravomoćno posvojila, dječak joj je usred noći priznao da je mnoge od tih obitelji namjerno tjerao od sebe jer je godinama pokušavao pronaći mlađu sestru Miju, čije postojanje više nije bilo navedeno ni u njegovu službenom dosjeu.

Bilo je 23:40 kada se Luka pojavio na vratima kuhinje. Bio je bos, u prevelikoj tamnoplavoj majici koju mu je Ivana kupila nekoliko dana ranije, s raščupanom kosom i nakrivljenim naočalama. Nije izgledao kao dječak koji je došao tražiti čašu vode. Djelovao je kao netko tko se već pripremio na odlazak.

Ivana je u rukama držala krpu kojom je brisala kuhinjski pult kada je čula njegov glas. Dvije kratke rečenice odmah su joj pokazale koliko je razgovor ozbiljan.

Ivana mu je rekla da sjedne, ali je odbio. Pogledavao je prema hodniku i ulaznim vratima kao da u glavi već računa koliko bi mu vremena trebalo da spakira svoje stvari. Tek dva tjedna ranije izašli su zajedno iz centra za skrb, s pravomoćnim rješenjem o posvojenju u Ivaninoj ruci.

Luka je imao petnaest godina, a njegov dosje bio je ispunjen bilješkama koje bi mnoge potencijalne roditelje odmah obeshrabrile. Pisalo je da se teško veže, odbija autoritet, krade, uništava stvari i ponavljano bježi. Posebno je bila naglašena procjena da pokazuje „obrazac namjernog sabotiranja obiteljskog smještaja“.

Deset obitelji i isti obrazac ponašanja

Kada je Ivana prvi put pregledavala Lukin dosje, socijalna radnica Helena otvoreno ju je upozorila da je riječ o jednom od njihovih najtežih slučajeva. Ivana je tada pitala postoji li nasilje, droga ili ozbiljan kriminalni dosje. Odgovor je svaki put bio negativan.

Na pitanje što ga onda čini toliko teškim slučajem, Helena joj je dala jednostavno objašnjenje: Luka ljude natjera da odustanu od njega. Tek te noći u kuhinji Ivana je počela razumijevati što je ta rečenica zapravo značila.

Luka nije pokušavao umanjiti ono što je napravio. Priznao je da je krao, razbio televizor u jednoj obitelji i jednoj ženi izrezao kaput zato što je znao da ga voli. Iz druge je obitelji pobjegao tri puta.

Najteže priznanje odnosilo se na muškarca iz jedne od obitelji. Luka je slagao da ga je taj čovjek udario, iako se to, prema njegovim vlastitim riječima, nije dogodilo. Ivana je tada prvi put osjetila ozbiljan strah od onoga što će čuti sljedeće.

Kada ga je upitala zašto je sve to radio, odgovor je bio kratak: želio je da ga vrate. Većinu smještaja namjerno je sabotirao. Razlog nije bio to što nije želio obitelj, nego upravo suprotno — vjerovao je da se ne smije trajno vezati ni za jednu dok ne pronađe osobu koju je izgubio godinama ranije.

U njegovu službenom dosjeu nije bilo nikakve sestre. Pisalo je da je Luka jedino dijete. On je, međutim, tvrdio da Mia postoji, da je četiri godine mlađa od njega i da su nakon majčine smrti određeno vrijeme bili zajedno.

Fotografija i stari dokument nisu se podudarali s dosjeom

Luka je ispričao da je imao devet godina kada im je majka umrla od posljedica prometne nesreće. Mia je tada imala pet. Isprva su bili smješteni zajedno, a onda se pojavila žena po imenu Silvija koja je, prema njegovu sjećanju, bila skrbnica ili obavljala sličnu ulogu.

Silvija mu je navodno rekla da će Mia privremeno biti premještena jer je mlađa i ima veću priliku pronaći obitelj. Obećano mu je da će se moći viđati. Prva dva mjeseca to se i događalo, ali onda je Mia ponovno premještena i Luka više nije dobivao informacije o tome gdje se nalazi.

Prva obitelj koja ga je ozbiljno željela posvojiti planirala je preseljenje u drugi grad. Luka je tada pitao hoće li i Mia doći s njim. Umjesto odgovora dobio je tvrdnju da nikakva Mia ne postoji i da je možda izmislio sestru jer se boji posvojenja.

Dok je Ivana pokušavala razumjeti priču, Luka je otišao u svoju sobu i vratio se sa starim zelenim ruksakom. Iz unutarnjeg džepa izvadio je malu fotografiju dvoje djece. Na poleđini je dječjim rukopisom pisalo: „Luka i Mia, mamina 32. rođendanska torta.”

Fotografiju je ranije pokazivao, ali mu je rečeno da sama slika nije službeni dokaz srodstva. Zato je godinama čuvao još nešto — gotovo raspadnut list papira pronađen među starim dokumentima iz doma.

Na njemu se vidjelo prezime njegove majke, a ispod njega dvije stavke: Luka Petrović i Mia Petrović. Taj papir skrivao je šest godina.

Upravo je potraga za Mijom, prema njegovim riječima, bila razlog zbog kojeg je pobjegao iz četvrte obitelji. Sestru nije pronašao, ali je tijekom tih pokušaja počeo primjećivati još jedan obrazac.

Silvija se pojavljivala svaki put kada bi posvojenje postalo ozbiljno

Luka je tvrdio da bi se ista žena, Silvija, ponovno pojavljivala svaki put kada bi bio blizu posvojenja. Razgovarala bi s obitelji bez njegove prisutnosti, nakon čega bi potencijalni roditelji, prema njegovu opisu, odjednom znali sve najgore detalje iz njegova dosjea.

Ivana ga je upozorila da je takva komunikacija mogla biti uobičajen dio njezina posla. Luka se s tim složio, ali je zatim ispričao da je jednom čuo Silviju kako govori da ga „treba zadržati u sustavu još samo nekoliko godina“.

Pravi razlog zbog kojeg mu je ta rečenica kasnije postala važna otkrio je slučajno tri godine ranije. U dom je tada došao odvjetnik koji ga je tražio. Luka je stajao iza vrata i čuo kako Silvija tom čovjeku govori da dječak nije ondje.

Luka je odvjetnika potom slijedio van. Čovjek mu se predstavio kao Petar Kovač i ispričao mu da je Lukina majka prije smrti naslijedila stan od svoje majke. Prema onome što je Luka tada čuo, u oporuci su bila navedena oba djeteta.

Luka je tvrdio da polovica pripada Miji, ali nije znao točan iznos niti gdje je novac završio. Od odvjetnika je zadržao samo ime, telefonski broj i staru adresu ureda. Petra Kovača nakon tog susreta više nije vidio.

Ivani je tek tada postalo jasno zašto se dječak tako dugo borio protiv svakog pokušaja da ga netko trajno primi. To nije opravdavalo krađe, uništavanje stvari niti lažnu optužbu protiv čovjeka koji ga nije udario, ali je objašnjavalo strah iz kojeg je godinama donosio pogrešne odluke.

„Posljedice ne znače odbacivanje”

Luka joj je priznao da joj sve nije rekao odmah jer se bojao da će se i ona pretvoriti u još jednu osobu koja će ga vratiti. Prva dva tjedna kod Ivane zapravo su bila niz malih testova. Čak je i šalicu razbio namjerno kako bi vidio hoće li vikati.

Ivana mu je tada otkrila da ni ona nije bila potpuno pasivna. Dvadeset eura koje je jednom ostavila na stolu ostavila je namjerno, želeći vidjeti hoće li ih uzeti. Napetost između njih nakratko je popustila, ali Luka se ubrzo ponovno uozbiljio.

Bojao se da će Silvija saznati gdje se nalazi. Ivana mu je rekla da je posvojenje već pravomoćno i da, ako Silvija dođe, mogu zajedno saznati što se zapravo događalo.

Tada ju je Luka prvi put spontano nazvao „mama“. Nije joj prihvatio pruženu ruku, ali je nije ni odbio. Samo ju je gledao, kao da još uvijek pokušava razumjeti što znači kada odrasla osoba ne odlazi nakon problema.

Ivana mu nije rekla da ono što je ranije radio nema posljedica. Naprotiv, jasno mu je poručila da će morati preuzeti odgovornost i za krađe, i za uništavanje stvari, i za laž koju je izrekao o čovjeku iz jedne od obitelji. Ali istodobno mu je obećala nešto što očito nije očekivao: odgovornost neće značiti da ga ponovno šalje natrag.

Te noći Ivana nije spavala. U osam sati ujutro uzela je broj s papirića koji joj je Luka dao i nazvala ured odvjetnika Petra Kovača. Nije očekivala da će se na starom broju itko javiti.

Javio se stariji muškarac.

Ivana je rekla da zove zbog Luke Petrovića. Na drugom kraju veze nastala je duga tišina. Čovjek ju je zatim upitao tko je ona.

Odgovorila je da je Lukina majka.

Nova stanka trajala je dovoljno dugo da joj postane neugodno. A onda je Petar Kovač izgovorio samo dvije riječi.

Ivana je tada shvatila da Lukina priča možda nije bila samo sjećanje djeteta koje je godinama pokušavalo povezati nepotpune informacije. Čovjek koji ga je tražio prije tri godine očito je imao razlog vjerovati da se s Lukom moglo dogoditi nešto mnogo ozbiljnije.

Na stolu pred njom još su ležali fotografija dvoje djece, stari dokument s imenima Luke i Mije te papirić s odvjetnikovim kontaktom. Sve ono što se godinama u službenom dosjeu svodilo na problematično ponašanje petnaestogodišnjaka sada je počinjalo izgledati kao dio priče koju nitko u njegovu novom domu još nije do kraja razumio.