Nakon gotovo godinu dana provedenih na posljednjoj vojnoj misiji, narednik Daniel Miller mislio je da je spreman za sve. Iza sebe je ostavljao daleke pustinje, rovove i tišinu fronta koja izjeda dušu. Sve što ga je vodilo kroz rat bila je misao na susret s kćerkom Emily. Njena fotografija i pisma bila su mu sidro u trenucima kada je bilo najteže.
Vozeći se prema rodnom Topeku u starom kamionetu, osjećao je kako mu srce ubrzano kuca. Sanjao je o zagrljaju svoje dvanaestogodišnje djevojčice, o njenom osmijehu i toplini doma kojeg se godinama odricao zbog službe. No ono što ga je dočekalo bilo je nešto na šta ga nijedna obuka nije mogla pripremiti.
Kuća u kojoj je odrastao djelovala je zapušteno. Dvorište je bilo obraslo korovom, boja na prozorima se ljuštila, a ljuljačka na hrastu škripala je usamljena. Sestra Rachel, kojoj je povjerio brigu o Emily, u pismima je uvjeravala da je sve u redu – da djevojčica ide u školu i da nema razloga za brigu. Ipak, Daniel je osjetio sumnju čim je zakoračio u dvorište.
Odveo ga je brat do stare štale. Teška vrata škripala su dok ih je otvarao, a unutra je zatekao prizor koji mu je zauvijek ostao urezan. Na slamnatom ležaju, među životinjama, spavala je Emily. Njena kosa bila je zapetljana, haljina poderana, a obrazi umrljani suzama i blatom. Držala je ruku na krmači, kao da joj je to jedini prijatelj.
Daniel je osjetio kako mu se grlo steže. Nije znao da li da vrišti od bijesa ili plače od bola. Tiho je sjeo pored nje i sklonio pramen kose s njenog lica. Kada je otvorila oči, prošaptala je samo:
– „Tata?“
On je jedva izgovorio:
– „Ja sam, dušo. Vratio sam se.“
Uzeo ju je u naručje i osjetio drhtavicu njenog tijela. Kada ju je upitao zašto spava u štali, odgovorila je tihim glasom:
– „Tetka Rachel kaže da sam problematična. Ovdje mi je mirnije.“
Te riječi probole su ga dublje od bilo kojeg metka. Ušao je u kuću i suočio se sa sestrom. Njeno hladno ponašanje i ravnodušan odgovor – da „djeca traže pažnju“ – pokazali su mu da se Emily mjesecima osjećala neželjeno u vlastitom domu. „Ima dvanaest godina! Nisi joj dala dom, dala si joj svinjac!“ – rekao je Daniel, shvativši da više nikada neće dopustiti da njegova kćerka bude tako ponižena.
Te noći donio je odluku. Emily više nikada neće spavati u štali. Rachel je mora napustiti kuću, a on će od tog trenutka sam brinuti o svojoj djevojčici.
Sljedećih dana život na imanju počeo je dobijati novi oblik. Daniel je renovirao kuću, obojio Emilyinu sobu u tople žute tonove i popravio krov. Zajedno su kuhali, smijali se i išli u parkove. Emily je polako vraćala osmijeh, a Daniel je otkrivao da je njegova najveća misija upravo očinstvo.
Ipak, trebalo je vremena da povjerenje bude obnovljeno. Jedne večeri, dok su sjedili na verandi i posmatrali krijesnice, Emily je tiho rekla:
– „Mislila sam da ćeš se naljutiti kad me vidiš u svinjcu.“
Daniel ju je privio bliže i odgovorio:
– „Ljut? Ne, dušo. Srce mi je bilo slomljeno, ali nikada ne bih bio ljut na tebe. Samo na sebe, što te nisam ranije zaštitio. Nikada više nećeš pomisliti da nisi željena. Ti si moje dijete. Tvoj dom je ovdje, uz mene.“
U tom trenutku shvatio je da sve godine provedene u rovovima blijede pred težinom i ljepotom njegove nove misije. Bio je vojnik koji se vratio iz rata, ali sada je imao najvažniji zadatak – biti otac.
