Priča o Adi Blekdžek jedna je od onih koje ostavljaju bez daha, jer pokazuje kako snaga obećanja može održati čovjeka u životu čak i u najokrutnijim uslovima. Bila je mlada majka, porijeklom Inupijat, iz naroda Eskima sa Aljaske.
- Visoka tek metar i po, bez iskustva u divljini i užasnuta od oružja i polarnih medvjeda, Ada je bila posljednja osoba za koju bi neko rekao da će preživjeti godinu dana na Arktiku – a ipak, uspjela je.
Njena životna priča počela je burno. Odrasla je bez oca, majka ju je poslala u misionarsku školu, gdje je naučila engleski i vođenje domaćinstva, ali ne i vještine preživljavanja. Do 21. godine već je imala troje djece i muža nasilnika, Džeka Blekdžeka, koji je ubrzo nestao bez traga. Od troje djece ostao joj je samo sin Benet, bolestan od tuberkuloze. Da bi ga izliječila, Ada je prihvatala svaki posao koji je mogla pronaći – čistila, šila, ali novac i dalje nije bio dovoljan. Kada joj je ponuđeno da ide na ekspediciju na Vrangelovo ostrvo za 50 dolara mjesečno, pristala je, vjerujući da će to biti način da spasi sina. Jedino što ju je održavalo bilo je obećanje koje mu je dala: vratiće se po njega.
- Ekspediciju je organizovao Vilhjalmur Stefanson, Kanađanin poznat po svojim arktičkim istraživanjima. Njegov plan bio je smion: dokazati da je Arktik dovoljno „gostoljubiv“ da se može naseliti. Zvanično, predstavljeno je kao naučno istraživanje, ali u pozadini je postojala politička ambicija – prisvajanje strateški važnog ostrva. Ada se nadala da neće biti jedina žena u grupi, ali se ispostavilo da je bila usamljena među četvoricom muškaraca i jednim mačkom po imenu Vik.
Na početku je sve izgledalo podnošljivo – podigli su logor, snabdijevali se hranom koliko su mogli i pripremali za zimu. Ali već prve godine počeli su problemi. Ada je upadala u čudna stanja, bila nepomična i odsutna, gotovo izgubljena. Kasnije će se to opisivati kao „arktika histerija“, stanje koje pogađa ljude izložene ekstremnim uslovima. Iako je prošla kroz teške psihičke krize, iznenada bi se vraćala u normalu, preuzimala kućne poslove i pomagalo koliko je mogla.
Kako piše „Politika“, slični psihički poremećaji često se javljaju u izolovanim zajednicama na sjeveru, gdje ljudi danima žive u mraku i hladnoći, bez podrške i mogućnosti bijega. Ova činjenica dodatno oslikava snagu žene koja je, uprkos unutrašnjim lomovima, nastavila da se bori.
- Kada su brodovi sa zalihama izostali, počela je prava drama. Muškarci su pokušali da se domognu Sibira preko Long moreuza, ali većina njih se nikada nije vratila. U logoru su ostali samo Ada i Lorn Najt, teško bolestan od skorbuta. Brinula se o njemu, liječila ga i hranila koliko je mogla, ali on je na kraju preminuo. Ada je tada ostala potpuno sama – bez hrane, bez zaštite, u zemlji polarnih medvjeda i temperature koja je padala i do -56 stepeni Celzijusa. Ono što ju je održavalo nije bila samo želja da preživi, već misao na sina i obećanje da ga neće ostaviti.
Naučila je da lovi, postavlja zamke, rukuje puškom od koje se ranije plašila. Radila je i muške i ženske poslove, bila i lovac i medicinska sestra. Sama je pisala testament, u slučaju da ne izdrži, moleći porodicu da se brine o njenom djetetu. Ipak, uprkos svemu, nastavila je dalje.
Spas je došao neočekivano 1923. godine, kada je napokon stigla ekspedicija. Umjesto grupe istraživača, dočekala ih je samo Ada sa mačkom. Vijest o njenom preživljavanju odjeknula je širom svijeta – mediji su je prozvali „ženskim Robinzon Krusoom“. Međutim, slava joj nije donijela mnogo dobrog. Umjesto nagrade, dobila je tek dio obećanog novca, ali je uspjela da proda kože koje je sačuvala i povela sina na liječenje u Sijetl.
Kako je zabilježio „Blic“, mnoge heroinama i junacima tog doba, naročito ženama, slava je donosila samo kratkotrajnu pažnju, dok su stvarni život nastavili u siromaštvu i borbi. Tako je bilo i sa Adom – vratila se na Aljasku, ponovo se udala, rodila još jednog sina, ali je živjela skromno i tiho.
- Njena djeca svjedočila su da je bila najvoljenija majka, uprkos svim nedaćama. Na kraju, umrla je u 85. godini, a na njenom grobu jednostavno piše: „Heroina ekspedicije na Vrangelovo ostrvo“. Njen život pokazuje da najveća hrabrost ne dolazi iz snage mišića ili oružja, već iz ljubavi i obećanja koja vežu majku za dijete.
Priča o Adi Blekdžek podsjeća i na to koliko su žene kroz istoriju često ostajale nevidljive u zvaničnim izvještajima. „Nova.rs“ piše da se sve više radi na tome da se doprinos žena u istraživanjima, nauci i društvu prizna i predstavi javnosti, jer bez njihovih priča istorija ostaje nepotpuna. Ada je dokaz da i u najtežim uslovima čovjek može pronaći snagu da preživi, kada ima razlog za to.
Njeno obećanje sinu održalo ju je u životu – i to je ono što njenu priču čini bezvremenskom.
