Iskustvo koje je Skot Keli stekao tokom svojih 340 dana provedenih u svemiru ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Njegov boravak na Međunarodnoj svemirskoj stanici bio je mnogo više od naučne misije bio je to dubok susret s vlastitim granicama, fizičkim i emocionalnim.
- Poletjevši 2015. godine, znao je da ulazi u istoriju, ali nije mogao da predvidi u kolikoj će ga mjeri to iskustvo promijeniti.Na prvi pogled, njegov dan u bestežinskom stanju sastojao se od eksperimentisanja, vježbanja i komunikacije s timom NASA-e. Međutim, pravi izazovi nisu bili samo naučni. Usamljenost i izolacija postali su stalni saputnici. Bez mogućnosti da “izađe”, bez šetnje, bez svježeg zraka, Keli je dan za danom plutao kroz prostoriju koja je postajala sve manja.
Međunarodna svemirska stanica obilazi Zemlju 16 puta dnevno, što znači da astronauti svakodnevno vide isto toliko izlazaka i zalazaka sunca. Taj fenomen potpuno remeti biološki sat, pa nije neobično što se astronauti susreću s poremećajima sna, promjenama raspoloženja i gubitkom koncentracije. Keli je često naglašavao da u takvom okruženju nema ni minute privatnosti ni prostora za bijeg od sebe.
- Po povratku na Zemlju, prvi dodiri sa stvarnošću nisu bili nimalo laki. Keli je rekao da se osjećao kao da ga je neko pretukao – tijelo ga je boljelo, koža bila osjetljiva, zglobovi otečeni, a stopala su mu bukvalno “gorjela”. Iako je redovno trenirao kako bi održao kondiciju, njegovi mišići su oslabili, kičma se izdužila, a vid mu se pogoršao, što su sve poznate posljedice dugotrajnog boravka u bestežinskom stanju.
Ono što je njegovu misiju činilo dodatno zanimljivom jeste činjenica da ima jednojajčanog brata blizanca, Marka, koji je ostao na Zemlji. NASA je iskoristila tu priliku da uporedi njihova tijela i na genetskom nivou. Otkriveno je da se kod Skota 7% gena trajno promijenilo u izražavanju, što pokazuje da svemirsko okruženje može imati epigenetski uticaj na ljudsko tijelo. Naučnik Kris Mejson sa Univerziteta Kornel, vođa ovog istraživanja, izjavio je da su zabilježili “eksploziju” gena – kako se aktiviraju i deaktiviraju odmah po ulasku u svemirske uslove.
- Ali čak ni sve te biološke promjene ne mogu se mjeriti s onim što se dešava u ljudskoj psihi. Svemir je tih, udaljen, hladan. Ljudi koji su s tobom su isti svaki dan, mjesecima. Nema spontanosti, nema novosti. Keli je vodio dnevnik, gledao serije, fotografisao planetu i pisao pisma, ali je, kako sam priznaje, znao uhvatiti sebe kako bulji u zid bez ikakve misli. “To me uplašilo više nego ijedan fizički bol”, priznao je jednom prilikom.
U knjizi “Endurance: A Year in Space, a Lifetime of Discovery”, Keli je otvoreno pisao o tim trenucima slabosti, sumnji i introspekcije. Iako je naučio mnogo o svemiru, najviše je naučio o sebi. Postao je svjestan koliko su svakodnevne stvari koje uzimamo zdravo za gotovo – dragocjene.
Jedan od najemotivnijih trenutaka nakon povratka bio je kada je prvi put nakon skoro godinu dana stao bosim nogama na travu. “Zemlja ima miris. Vazduh ima ukus. To ne postoji u svemiru”, rekao je tada. Taj osjećaj prizemljenja, kako u fizičkom, tako i u emocionalnom smislu, ostao je jedan od najintenzivnijih u njegovom životu.
- Nakon povratka, Keli nije prestao da se bavi svemirom. Postao je glasni zagovornik svemirskih istraživanja, ali i mentalnog zdravlja astronauta, posebno onih koji se iz izolacije vraćaju sa psihološkim posljedicama koje javnost često ne vidi. Njegovo iskustvo ne govori samo o napretku nauke, već i o granicama koje čovjek mora pomjeriti kada odluči napustiti sigurnost planete.
Kroz vlastiti primjer, Skot Keli je pokazao koliko je ljudsko biće otporno, ali i ranjivo, i da su najveći izazovi često oni nevidljivi – oni koji se dešavaju u tišini vlastitih misli. Njegova priča je podsjetnik da svemir nije samo mjesto velikih otkrića, već i prostora gdje se testira sama suština čovječnosti.
