Dvadeset pet godina, mala kartonska kutija stajala je netaknuta, putujući iz grada u grad, pa čak i preko okeana, prateći život jedne žene kroz čitava dva i po desetljeća. Keri En ju je dobila od svoje kume na dan vjenčanja 2000. godine, a uz poklon je stiglo i jasno upozorenje ne otvarati prije 29. jula 2025. godine.
- Kutija je bila čvrsto zapečaćena medicinskom trakom, s rukom pisanom etiketom koja je godinama izazivala znatiželju, ali i podsjećala na obećanje koje nije smjela prekršiti.Taj datum, 29. juli, ostao joj je urezan u sjećanje mnogo prije nego što je stigao. Svaka selidba zbog muževe vojne karijere značila je da će kutija, zajedno s ostalim dragocjenostima, pronaći novo mjesto na polici ormara. Godinama je osjećala iskušenje da zaviri unutra, ali je odolijevala, uvjerena da se unutra krije nešto posebno. “Bio je to pažljivo osmišljen poklon”, govorila je, svjesna da njena kuma nije bila osoba koja poklanja bez promišljanja.
Kada je kćerka podsjetila da se godišnjica približava, odlučila je da je došao trenutak. Na nagovor djece, priču je prenijela na TikTok, iako je tek tada otvorila profil. U početku je bila nervozna što će prekinuti pečat nakon toliko godina, ali kada je video postao viralan, nervoza se samo pojačala. Nije imala predstavu šta je unutra — možda stari razredni snimci, šaljivi poklon ili nešto sasvim treće.
- Kada je skinula traku, unutra je zatekla čestitke i poruke. Prvo je pomislila da su sve napisane rukom njene kume, ali kako je listala, prepoznala je rukopise drugih dragih ljudi. Jedan je odmah izdvojila — onaj njene majke, koja je preminula prije osam godina. Taj trenutak je pretvorio običan čin otvaranja poklona u duboko lično iskustvo. Činilo se kao da su joj riječi pokojne majke pružile zagrljaj iz prošlosti.
Prisjetila se da je kutija vjerovatno nastala u kući njene majke, gdje su se svi okupljali. Njena majka je bila poznata po pažljivim i emotivnim gestovima, a ovaj poklon bio je savršen odraz toga. U kutiji su bile i fotografije iz 2000. godine, ispunjene humorom i tadašnjim događajima — od političkih tračeva o Monici Levinski do lokalnih sportskih priča iz Viskonsina. Moda tog vremena također je bila tema — kapri pantalone, zvonaste farmerke i povratak stilova iz 70-ih, sve zapisano mastilom koje je preživjelo decenije.
- Slične priče o emotivnim porodičnim predmetima, koji nose posebnu težinu zbog povezanosti s voljenima koji više nisu tu, često se pronalaze i kod nas. Primjer je priča iz Bosne i Hercegovine, koju je prenosio portal Klix.ba, o unuci koja je pronašla očuvana pisma svoje bake iz 1960-ih, skrivena u starom ormaru. Takvi trenuci, kako ističu stručnjaci iz Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, ne predstavljaju samo porodičnu vrijednost, već i važan fragment kulturnog naslijeđa.
Dok su čitala poruke, Keri En je shvatila da je kutija zapravo vremenska kapsula izgrađena od riječi, sjećanja i trenutaka koje su joj voljeni ostavili. Sadržaj ju je naveo da razmišlja o prolaznosti vremena, o tome koliko su trenuci dragocjeni i kako nikada ne znamo šta nas čeka. Pomislila je na majku, ali i na rođaku Lanu, koja je također preminula. Bilo je jasno — kutija nije samo podsjetnik na 2000. godinu, već i na ljude koji su ispunili njen život.
Inspirisana ovim iskustvom, odlučila je započeti novu porodičnu tradiciju. Zajedno s mužem i djecom, dogovorila se da će na istoj kutiji precrtati datum i umjesto 2025. napisati 2050. godinu, kada bi trebali proslaviti 50. godišnjicu braka. “Ako Bog da, dočekaćemo taj dan”, rekla je. Nada se da će je tada otvoriti, a možda će tradiciju nastaviti i njena djeca.
- Kod nas postoje slični primjeri stvaranja porodičnih tradicija, naročito onih vezanih za prenošenje uspomena kroz generacije. Etnografski muzej u Beogradu u više navrata je izlagao predmete i porodične kutije koje su čuvane decenijama, upravo kao simbol povezanosti i kontinuiteta porodičnih priča. Stručnjaci napominju da takvi običaji jačaju osjećaj identiteta kod mlađih članova porodice.
Reakcije na internetu bile su ogromne. Ljudi su u komentarima priznavali da ih je priča rasplakala, posebno kada su shvatili da Keri En u rukama drži rukopise onih kojih više nema. Neki su je poredili s praksom koju njeguje Zavičajni muzej u Travniku, gdje posjetioci mogu vidjeti kolekcije privatnih pisama i fotografija koje su porodice donirale upravo kako bi sačuvale uspomene.
Kutija je u proteklih 25 godina obišla gotovo jednako mjesta koliko i njena vlasnica. Bila je u Evropi, na Karibima, pa u različitim američkim državama — od Vašingtona do Kalifornije, Virdžinije i Čikaga. Svako premještanje dodatno je pojačavalo njenu vrijednost. Sama činjenica da je opstala netaknuta toliko dugo, unatoč selidbama i promjenama, pokazuje koliko je Keri En bila posvećena čuvanju tog obećanja.
- Osvrćući se na cijelo iskustvo, zaključila je da vrijeme leti, a ljudi dolaze i odlaze. Ono što ostaje su tragovi — bilo u obliku rukopisa, fotografije ili predmeta. Za nju, ova kutija nije bila samo poklon, već i podsjetnik da male stvari imaju najveću težinu. Nakon što ju je ponovo zapečatila, sada čeka novi datum, novi trenutak, i možda, nove suze radosnice.
