Kada je Ružica, žena iz Srbije, prije 21 godinu otišla na ljetovanje u malo grčko mjesto Stavros, nije ni slutila da će joj se tadašnji odmor pretvoriti u životnu prekretnicu. U tih nekoliko dana, sudbina joj je podarila susret koji će zauvijek izmijeniti tok njenog života. Upoznala je Harisa, lokalnog konobara koji je govorio ponešto srpskog, i već nakon šest dana – udala se za njega.
- Mnogi su tada smatrali da je to bila impulzivna odluka, ali njih dvoje su opstali više od dvije decenije. U međuvremenu su se preselili u Solun, zasnovali porodicu i dobili četvoro djece. Ružica nikada nije požalila zbog izbora koji je napravila. Naučila je grčki jezik, prilagodila se drugačijem mentalitetu, i kroz sve to izgradila dom pun ljubavi. „Ljubav smo gradili iz temelja. Nije bilo bajkovito, ali bilo je stvarno,“ rekla je u ispovijesti koju je podijelila putem jedne društvene grupe.
Porodica je postala spoj dvije kulture – srpske i grčke. Djeca su rasla u dvojezičnom domu, slavili su i slavu i Uskrs, i stvarali svoj mali svijet u kojem su različitosti bile prednost, a ne prepreka. Ipak, ni jedna bajka nije potpuna bez iskušenja. Najteže poglavlje njihove porodične priče počelo je s rođenjem najmlađeg sina – dječaka koji je došao na svijet s razvojnim teškoćama.
- „U trenutku kada smo shvatili da nešto nije u redu, cijeli svijet se preokrenuo,“ ispričala je Ružica. Prvo poricanje, zatim strah, i na kraju prihvatanje – sve to je prošla, kao i mnoge majke čija djeca zahtijevaju dodatnu pažnju i posebnu njegu. Petros, kako se dječak zove, svakodnevno ima terapije, a njihova borba uključuje i birokratiju, i stigmu, i nedostatak institucionalne podrške. Iako Grčka ima osnovne zdravstvene mehanizme za djecu s poteškoćama, većinu posla – i emocionalnog i logističkog – porodica nosi sama.
Ružica priznaje da takav teret ostavlja posljedice. Brak, iako izgrađen na ljubavi, više nije ono što je bio. Osim što su roditelji, oni su sada i saborci u tišini – ljudi čiji se dani vrte oko termina, zakazivanja, izostanaka s posla i neprospavanih noći. „Postoji zid između nas, ali to nije zid neprijateljstva. To je zid tuge,“ rekla je.
U članku objavljenom na portalu MamaKlik.rs, psiholog Jelena Stanić objašnjava da upravo ovakvi parovi, roditelji djece s poteškoćama, najčešće gube emotivnu povezanost jer umor nadvlada nježnost. „Ljubav nije nestala, ali način izražavanja emocija se mijenja. Nema više vremena za male znakove pažnje,“ kaže ona.
- Ružica takođe ističe da se često osjeća usamljeno. Haris, iako dobar otac, ima drugačiji pristup. On pokušava da zadrži optimizam, često izbjegavajući da se direktno suoči s izazovima koje Petrosovo stanje donosi. Ona, s druge strane, nosi većinu tereta – emotivnog i organizacionog. „Nekad samo želim da me neko zagrli i kaže: ‘Bravo, izdržaćeš.’ Jer zaboravimo da i mi majke imamo pravo da zaplačemo.“
Ova potreba za razumijevanjem, a ne sažaljenjem, oslikava svakodnevicu mnogih žena koje su majke, supruge, terapeutkinje, vođe porodica – sve u jednom. Ružica je samo jedna od njih, ali njena priča dobija posebnu težinu jer dolazi iz srca žene koja je život u inostranstvu zamijenila za neizvjesnost – vođena ljubavlju.
- U intervjuu koji je objavljen na Stil.kurir.rs, autorica i novinarka Lana Vidović, specijalizovana za porodične i psihološke teme, navodi: „Priče ovakvih žena zaslužuju više prostora. To nisu heroji u sjaju reflektora, već u tišini svakodnevnice. Njihova snaga oblikuje budućnost djece i društva.“
Ružica i dalje vjeruje u brak, iako zna da ljubav više nije ona bezbrižna emocija sa početka. Ona je sada odgovornost, navika, i svjesna odluka da ostanu zajedno. „Možda ne znamo kako da riješimo sve, ali znamo da smo porodica. A porodica ne odustaje,“ rekla je.
Njena priča postala je simbol realne ljubavi – one koja preživljava izazove, svakodnevne bitke, tišine i nerazumijevanje okoline. Ljubav koja se ne bazira na romantici, već na predanosti i snazi. A takva ljubav je, možda, i najjača.
