U današnjem ćlanku Vam donosimo ispovjest ženene koja je prevarila svog muža,njena pomješana osjećanja i krajnju odluku,ne propustite……
- Neke žene ne napuštaju muževe zbog vike, prevare ili udarca. Neke odu – zbog tišine. Zbog sobe u kojoj više nema riječi, ni pogleda, ni dodira. Zbog kreveta u kojem se ne dijeli ni toplina, ni tijelo. Tako je i ona, žena od 47 godina, odlučila da više ne ćuti. Napisala je priču o sebi, o svom braku, o jednom zagrljaju koji je sve promijenio – i o krivici koja ju je ostavila bez mira.
„Moj muž i ja još uvijek živimo zajedno. Ali to više nije život u dvoje. To je suživot dvoje stranaca u istoj kući.“ Gledaju televiziju, ali se ne dodiruju. Čak se ne mogu dogovoriti ni šta će gledati. Sjede jedno pored drugog, ali svako drži svoj telefon, svoj svijet, svoj zid.
- „Naša dnevna soba izgleda toplo, ali je hladna kao i naš brak. Imamo fotografije djece, jelku za praznike, kamin… ali to više ništa ne znači. U tom prostoru više ne postoji ljubav. Samo rutina.“
- Kada je pročitala podatak da 15% brakova u Americi ima ono što se zove „mrtva spavaća soba“ – brak bez intime, bez nežnosti, bez dodira – znala je da pripada toj statistici. Njen muž godinama je obećavao da će se promijeniti, da će raditi na njima. Ali ništa se nije promijenilo. Samo je ona postajala sve praznija.
„Imala sam 47 godina. Još uvijek sam živa. Još uvijek imam potrebe. Još uvijek želim da me neko zagrli, poželi, dotakne. A osjećala sam se kao duh.“
Pitala se: zar sam mazohista što ovo trpim? Zar nisam zaslužila da osjetim još jednom bliskost? I onda se desilo. Ne afera. Ne planirana prevara. Samo jedan susret. Jedan zagrljaj. Jedan pogled koji joj je rekao: ‘Postojiš. Vrijediš.’
„Prevarila sam muža. Ali ne zbog seksa. Nego zbog osjećaja da sam živa.“ Taj drugi muškarac nije bio savršen. Nije joj obećavao ništa veliko. Samo je bio tu, prisutan. Gledao je u nju kao ženu, a ne kao naviku. I kada su zajedno gledali emisiju o Stenliju Tučiju i Italiji, pitao ju je: „Zar ne bi bilo lijepo da svaka noć bude ovakva?“
- U tom trenutku, znala je da je već prešla granicu. Ne fizičku, već emocionalnu. Jer je poželjela da je to njen život. Da se smije u toj dnevnoj sobi. Da nasloni noge na njegovo krilo. Da bude ne savršena – ali voljena.
Kod kuće nije bilo vike. Ali nije bilo ni razgovora. Samo automatizovane rečenice: „Ti uvek…“, „Ti nikad…“, „Opet ti…“ Iz dana u dan, ona se osjećala – manje vrijednom. Manje ženom. Manje sobom.
„A onda sam ga prevarila. I kad je prošlo, nisam osjetila olakšanje. Samo sam osjetila – krivicu.“ Krivicu što je pala na testu. Krivicu što je morala da traži ljubav van kuće. Ali i tugu. Jer je shvatila da se kod kuće više ništa ne može popraviti.
„S njim, tim drugim, osjećala sam se živom. Sa mužem – nepostojećom. I što je najgore, kad sam se vratila kući, osjećala sam se još manje vrijednom. Još praznijom.“ Nije tražila bajku, samo malo topline. Samo da neko kaže: „Tu si. Volim te.“
- Ona ne zna šta slijedi. Ne zna hoće li ostati, otići, pokušati spasiti ili se prepustiti. Ali zna jedno – srce ne možeš ubijediti da šuti zauvijek.
„Neke žene ostanu u braku cijeli život, nikada ne prevarivši, ali i nikada ne bivajući voljene.“ Neke, kao ona, naprave grešku. Ali ne zato što ne vole, već zato što više ne mogu živjeti bez da budu viđene. Bez da ih neko dotakne.
- I možda nije opravdano. Možda je i nedopustivo. Ali je ljudski. Jer žena od 47 godina nije samo majka, ni supruga. Ona je i žena – sa tijelom koje pamti, dušom koja traži i srcem koje vapi,
