U današnjem članku vam pišemo na temu dobrote koja se pojavi onda kada je najhladnije, i spolja i iznutra. Ovo je priča o jednoj zimskoj noći, o prazniku, i o čovječnosti koja ne pita za ime, vjeru ni granice.
- Bila je to zima kakve se pamte cijelog života. Snijeg je padao danima, toliko gust da se jedva nazirala ograda, a putevi su nestajali pod bijelim pokrivačem. Bio je Badnji dan. U malom bosanskom selu dimnjaci su se pušili, iz kuća se širio miris kolača, suhog mesa i topline. Djeca su se smijala, odrasli užurbano spremali večeru, a svuda se osjećalo iščekivanje. Svuda, osim u kući bake Milke.
Milka je imala osamdeset godina i živjela je sama otkako joj je muž umro. Nekada je ta kuća bila puna glasova, pjesme i života, ali su godine učinile svoje. Imala je dva sina, oba uspješna, oba daleko. Jedan u Beogradu, drugi u Minhenu. Po selu se hvalila njihovim uspjehom, pokazivala slike unuka na telefonu i govorila kako je ponosna majka. Ali slike ne griju, a uspjeh ne zna naložiti vatru.
Tog jutra telefon je zazvonio dva puta. Prvi poziv bio je iz Beograda, uz opravdanja o gužvi, bolesnoj djeci i obećanje da će poslati novac. Drugi poziv stigao je iz Minhena, kratak i hladan, s objašnjenjem da se radi i da nema slobodnih dana. Milka je slušala, zahvaljivala i spuštala slušalicu bez suza. One su joj ostale zarobljene negdje duboko u grudima.
Napolju je snijeg zatrpao put do šupe s drvima. Sa bolesnim kukom i štapom, nije mogla ni do kapije, a kamoli do drva. Peć se ugasila još ujutro, a hladnoća se polako uvlačila u kosti. Milka se umotala u jorgan i legla na kauč. Nije kukala. Samo je tiho prihvatila usamljenost, uvjeravajući sebe da nikome neće biti teret.
Mrak je pao rano. Iz sela su se čuli pucnjevi prangija, zvona, smijeh i pjesma. U njenoj kući bila je tišina. Gladna, promrzla i sama, prisjećala se vremena kada se badnjak unosio s radošću, kada se pjevalo i molilo. Sada je ostala samo hladna soba i uspomene.
- Oko osam sati uveče, kroz zavijanje vjetra začuo se neobičan zvuk. Kao da neko lopata snijeg. Zvuk se približavao. Milka se uplašila. Ko bi dolazio po takvom nevremenu? Čula je udarac čizama o prag, pa škripu vrata. Hladan vazduh je ušao u kuću, ali zajedno s njim i nešto drugo.
Na vratima je stajao Edin, njen prvi komšija. Mladić od dvadeset i pet godina, vrijedan i tih. Bio je mokar do kože, crvenih obraza od hladnoće. U jednoj ruci nosio je naramak suhih bukovih drva, u drugoj tepsiju iz koje se dizala para. Milka nije mogla vjerovati očima.
Bez mnogo riječi, Edin je naložio vatru, očistio pepeo i zapalio peć. Plamen je ubrzo zagrijao sobu, a miris toplog jela ispunio kuću. Tek tada je progovorio. Rekao joj je da zima ne pita ko se kako moli, već ima li drva i ima li nekoga svoga. Rekao joj je da praznik nije datum, nego trenutak kada čovjek ne ostavi drugog samog.
Milka je plakala, ali sada od topline, ne od hladnoće. Pitala ga je šta će reći selo, jer on ne slavi Božić. Edin se samo nasmiješio i rekao da je Bog jedan, samo ga ljudi drugačije zovu, i da sigurno ne želi da neko noćas sjedi sam u mraku.
- Te noći, u maloj kući bake Milke, nije bilo njenih sinova. Ali kuća je bila puna. Puna smijeha, topline i priče. Edin je ostao do kasno, ložio vatru, slušao njene uspomene i brinuo da se ne ugasi ni peć ni nada.
Ujutro, na Božić, staza do kapije bila je očišćena, drva složena, a kuća topla. Komšije su zastajale, čestitale praznik i s čuđenjem pitale da li je Edin bio kod nje. Milka se tada uspravila ponosno i rekla rečenicu koju selo nije zaboravilo: “Moji sinovi su mi poslali izvinjenje, a Bog mi je poslao sina.”
Prema pisanju domaćih portala koji često bilježe ovakve priče iz manjih sredina, upravo su komšije te koje u teškim trenucima zamijene i porodicu i sistem. Ovakvi primjeri podsjećaju da solidarnost još postoji, i to tamo gdje se najmanje hvali.
Domaći sociolozi često ističu da su praznici pravi test društva, jer tada najjasnije vidimo ko ostaje sam, a ko pruža ruku. Kako navode u analizama za regionalne medije, ovakva djela grade povjerenje i vraćaju vjeru u zajednicu.
- Na kraju, kako često pišu domaći hroničari života na selu, ljubav ne traži prevod, ni opravdanje. Ona se pojavi tiho, s lopatom u ruci i tepsijom toplog jela, i ostane zauvijek. Od te zime, baka Milka više nikada nije dočekala nijedan praznik sama. Bilo da je Božić ili Bajram, na njenom stolu uvijek su bile dvije tacne. Jedna za nju. Jedna za Edina.
