Brak između katolkinje i muslimana tema je koja često izaziva različita mišljenja, posebno u sredinama gdje vjera ima važno mjesto u porodičnom životu. Mnogi vjeruju da Katolička crkva takve brakove potpuno zabranjuje, ali njena pravila govore nešto drugačije. Postoji mogućnost sklapanja ovakve zajednice, pod uslovom da se ispune određeni crkveni zahtjevi. Posebno se ističu pitanja očuvanja vlastite vjere i budućeg odgoja djece, koja mogu značajno uticati na odnos supružnika. Upravo zbog toga važno je razumjeti šta Crkva zaista propisuje i zašto se od budućih partnera očekuje ozbiljan razgovor prije vjenčanja.
-
Katolička crkva ne isključuje mogućnost braka između katolkinje i muslimana, ali za njegovu crkvenu valjanost potrebna je posebna dozvola, odnosno dispenza.
-
Katolička strana mora potvrditi da će nastojati očuvati svoju vjeru i učiniti sve što je u njenoj moći da djeca budu krštena i odgajana u Katoličkoj crkvi.
-
Muslimanski partner mora biti upoznat s obavezama koje preuzima katolička strana, ali se od njega ne zahtijeva automatski prelazak na katoličanstvo.
-
Pitanja vjerskog odgoja, porodičnih običaja i međusobnog poštovanja posebno su važna prije sklapanja zajednice.
-
Različita vjerska uvjerenja ne moraju spriječiti zajednički život, ali zahtijevaju otvoren razgovor i razumijevanje.
Crkvena pravila:
Jedna od najčešćih zabluda jeste uvjerenje da katolkinja ne može sklopiti brak s muškarcem islamske vjeroispovijesti bez napuštanja vlastite religije. Prema pravilima Katoličke crkve, takva zajednica može biti priznata, ali postoje posebni postupci koji se moraju provesti prije vjenčanja.
Crkva razlikuje brak između dvoje krštenih kršćana različitih denominacija od braka katoličke osobe s nekim ko nije kršten. Budući da musliman u pravilu nije kršten, takav brak pripada drugoj kategoriji, za koju je potrebna dispenza od zapreke različitosti vjere.
Bez odgovarajuće dispenze takav brak, prema katoličkom kanonskom pravu, nije valjan. O njenom odobravanju odlučuje nadležna crkvena vlast, nakon što se provjeri jesu li ispunjeni propisani uslovi.
Prema Zakoniku kanonskog prava Katoličke crkve, posebno kanonu 1086, brak između katoličke i nekrštene osobe zahtijeva dispenzu. Riječ je o službenom pravnom dokumentu Crkve koji utvrđuje pravila sklapanja braka, zbog čega predstavlja najvažniji izvor za tumačenje ovakvih slučajeva.
vatican.va
Presudan uslov:
Posebnu pažnju privlači zahtjev koji se odnosi na vjerski život katoličke strane. Osoba koja pripada Katoličkoj crkvi mora izjaviti da je spremna čuvati vlastitu vjeru i izbjegavati opasnost njenog napuštanja.
Istovremeno, od nje se traži iskreno obećanje da će učiniti sve što može kako bi buduća djeca bila krštena i odgajana kao katolici.
Važno je naglasiti da takva obaveza nije isto što i garancija da će djeca zaista biti odgajana u katoličanstvu. Crkva traži obećanje nastojanja, uz svijest o okolnostima porodičnog života i pravima drugog roditelja.
Muslimanski partner mora biti pravovremeno obaviješten o ovom obećanju kako bi razumio kakve obaveze njegova buduća supruga preuzima.
Kanon 1125 Zakonika kanonskog prava precizira obaveze katoličke strane i zahtjev da drugi partner bude upoznat s njima. Ove odredbe potiču iz službenih crkvenih propisa, a relevantne su jer određuju uslove pod kojima se može odobriti brak osoba različite vjere.
press.vatican.va
Vjerske razlike:
Za mnoge parove najteži dio nije samo postupak dobijanja crkvenog odobrenja, nego dogovor o svakodnevnom životu. Različite religije donose posebne običaje, praznike i načine izražavanja vjere, zbog čega partneri mogu imati drugačija očekivanja.
Katolkinja može željeti da djeca odlaze na misu i pohađaju vjeronauku, dok muslimanski suprug može smatrati važnim da upoznaju islamske običaje i tradiciju njegove porodice.
Takve razlike ne moraju izazvati nesuglasice, ali mogu postati ozbiljno pitanje ako se o njima prvi put razgovara tek nakon rođenja djeteta.
Zato se budućim supružnicima preporučuje da unaprijed objasne šta smatraju važnim i koliko prostora mogu dati vjerskim uvjerenjima druge osobe.
Katekizam Katoličke crkve, u odlomcima od 1633. do 1637, obrađuje izazove brakova između osoba različitih vjerskih pripadnosti. Ovaj službeni prikaz crkvenog učenja nastao je sistematizacijom katoličke doktrine i važan je za razumijevanje duhovnih i porodičnih pitanja koja prate takve zajednice.
vatican.va
Porodični odnosi:
Na Balkanu vjerska pripadnost često je povezana s običajima koji se prenose generacijama. Zbog toga odluka dvoje ljudi o braku ponekad izaziva reakcije roditelja, rodbine i šire zajednice.
Jedni takvu vezu prihvataju bez većih poteškoća, dok drugi izražavaju zabrinutost zbog mogućih razlika u odgoju djece ili načinu obilježavanja praznika.
Posebno osjetljive situacije mogu nastati kada članovi porodice očekuju da jedan partner postepeno prihvati običaje drugoga. Pritisak tada može otežati odnos, čak i kada među supružnicima postoji razumijevanje.
Važno je razlikovati službena crkvena pravila od očekivanja koja dolaze iz porodične tradicije, jer ona nisu uvijek ista.
U dokumentu pripremljenom za Biskupsku sinodu 2015. godine Katolička crkva razmatrala je izazove različitih oblika braka i porodičnog života. Dokument je nastao u okviru crkvenih konsultacija o porodici, a relevantan je jer posebno razmatra vjerski odgoj djece i duhovni život supružnika različitih uvjerenja.
vatican.va
Zajednički život:
Nijedan propis sam po sebi ne može osigurati skladan odnos. Čak i kada par dobije potrebno crkveno odobrenje, ostaju svakodnevne odluke o djeci, praznicima, porodičnim okupljanjima i vjerskim obavezama.
Poseban značaj ima međusobno poštovanje. Ako jedan supružnik smatra da druga osoba mora potpuno odustati od svojih uvjerenja, različitost može postati izvor stalnih nesuglasica.
S druge strane, partneri koji jasno razgovaraju o vlastitim vrijednostima imaju priliku bolje razumjeti očekivanja koja će pratiti njihov brak.
Crkveno učenje pritom naglašava važnost slobode savjesti i pažljivog pristupa porodicama u kojima supružnici ne dijele istu vjeru.
Papa Franjo je u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia iz 2016. godine razmatrao položaj porodica različitih vjerskih okolnosti. Dokument se oslanja na crkveno učenje i rad biskupskih sinoda, a značajan je jer ističe potrebu za poštovanjem vjerske slobode i pastoralnom podrškom takvim supružnicima.
vatican.va
Ja mislim da ljubav između dvoje ljudi ne treba osuđivati samo zato što pripadaju različitim vjerama. Ja osjećam da je najvažnije da se partneri iskreno vole i poštuju. Smatram da o djeci i vjeri treba razgovarati prije braka, kako kasnije ne bi bilo velikih problema. Po mom mišljenju, niko ne bi trebao biti prisiljen da se odrekne svoje vjere zbog druge osobe. Vjerujem da uz razumijevanje, strpljenje i poštovanje različitosti ovakvi brakovi mogu biti sretni.
