Suzana žena koja danas živi u Australiji i ima četvoro unučadi godinama je živjela u uvjerenju da je usvojena u ranom djetinjstvu da je odvedena iz svoje domovine u bolji život i da je porodica s kojom živi zaista njena. Ispostavilo se međutim da je stvarnost bila mnogo dublja i bolnija.U nastavku teksta otkrijete šta se zapravo dogodilo.
- Prava istina je da je Suzana zapravo bila ukradena odvedena iz rodne zemlje i da je više od pola vijeka njena biološka porodica tragala za njom, ne znajući gdje se nalazi.Kao mala djevojčica, živjela je sa šestoro braće i sestara u staroj župnoj kući, pod okriljem samohrane majke. Često su, zbog tadašnjih okolnosti, bili raspoređivani u hraniteljske porodice, ali bi se vraćali svojoj kući. Jednog dana, pojavila se porodica škotskih “putnika” – zajednice koja vodi nomadski način života. Suzana se s njima sprijateljila, a posebno je bila bliska sa ženom oboljelom od multiple skleroze, koja je, kako danas vjeruje, željela djevojčicu.
U priči koju su joj kasnije ispričali, Suzaninoj majci je rečeno da će je “odvesti u Diznilend”, a zauzvrat su dobili njen pasoš. Umjesto toga, odveli su je u Kanadu, a zatim u Australiju, i na kraju na Novi Zeland. Ispostavilo se da je to bio njihov plan od početka – da je uzmu i odgoje kao svoju.
- Suzana, čije je pravo prezime bilo Pris, tada je bila djevojčica koja nije razumjela šta se tačno dešava. Rekli su joj da je usvojena, da njena prava porodica nije htjela da je zadrži, i tako je stvorena lažna slika koju je vjerovala više od 50 godina. Opisala je da je bila voljena i zbrinuta, da su je vodili po cijelom svijetu, da je imala dobar život, i da nikada nije posumnjala u ono što su joj govorili.
Međutim, pravi šok je uslijedio mnogo godina kasnije. Kada je pokušala da produži pasoš, shvatila je da ne postoji nijedan dokument koji potvrđuje njeno usvajanje. Njen suprug je tada odlučio da objavi apel na Fejsbuku, u nadi da će se neko iz njene moguće prave porodice javiti. I dogodilo se čudo – samo 30 minuta nakon objave, javili su se njeni rođaci iz Pontefrakta, prepoznali je i stupili u kontakt s njom.
- Suzana je ubrzo ponovo spojena s četvoro braće i sestara. Nažalost, njena biološka majka je preminula osam godina ranije, a do posljednjeg dana svog života nije znala šta se desilo s njenom kćerkom. Iako je policiji bilo prijavljeno nekoliko slučajeva i podnesene prijave od strane porodice, nije bilo formalne istrage. Vjeruje se da je razlog taj što je Suzana imala pasoš, i što su ona i braća bili već u sistemu hraniteljstva.
Suzanina priča je dirnula mnoge, a ona danas poručuje da se nada nikada ne smije izgubiti. Rekla je da vjeruje u čuda i da je njeno ponovno ujedinjenje sa porodicom dokaz da, bez obzira koliko vremena prođe, ljubav i istina pronađu svoj put.
- Jedna od njenih rođaka, Ema, kćerka Suzanine sestre, izjavila je da je njihova baka godinama tragala za izgubljenom kćerkom. Bila je uvjerena da je Suzana negdje živa. Njihova tuga se samo produbljivala nakon njene smrti, jer nisu imali odgovore. Nije bilo policijskih zapisa, niti administrativnih tragova o usvajanju ili nestanku.
Srećom, neposredno prije nego što joj se stanje pogoršalo, Suzanina sestra, koja danas boluje od Parkinsonove bolesti i demencije, uspjela je još jednom vidjeti i zagrliti svoju sestru. Bio je to emotivan trenutak koji je, kako kažu svi koji su svjedočili tome, ispunio prazninu u njihovim srcima.
Suzanina priča nije samo priča o krađi identiteta i porodice, već i o ljubavi koja ne prestaje, upornosti koja ne odustaje i nadi koja ne umire.
