Mnogi vjeruju da je najbolji prijatelj idealan izbor za kuma, naročito kada je riječ o krštenju djeteta. Međutim, iz perspektive pravoslavne crkve, to je pogrešno shvatanje koje može imati duhovne posljedice. Kako upozorava sveštenik otac Dušan Kolundžić, kum nije tek počasni gost ili obični svedok – njegova uloga je duboka, duhovna i trajna.

- U pravoslavnoj tradiciji, kum je duhovni roditelj, osoba koja preuzima odgovornost da dijete vodi kroz vjeru i moralne vrijednosti. Tokom čina krštenja, ako je dijete malo, kum se u njegovo ime odriče đavola i ispovijeda vjeru, čime simbolično postaje zaštitnik i učitelj u vjeri kroz cijeli život djeteta.
Zato, naglašava otac Dušan, kumstvo nije stvar trenutka, već zavjet. Biti kum ne znači samo donijeti poklon, pojaviti se na svečanosti ili održavati povremeni kontakt. Kum mora biti ličnost od povjerenja, čistog života i zrelog razuma, neko ko svojim primjerom može uticati na djetetovo odrastanje, posebno u duhovnom smislu.
- U crkvenim pravilima jasno stoji da kum ne može biti bilo ko. Neophodno je da bude kršten, vjernik, ali i da ima spreman duh i svijest o odgovornosti koju preuzima. Kum ne bi smio biti osoba koja u svom životu zanemaruje vjeru, ili, kako je govorio i patrijarh Pavle, neko ko sam ima nekrštenu djecu – jer ako nije osigurao spasenje vlastitom djetetu, teško da može biti duhovni oslonac tuđem.
Otac Dušan podsjeća i na stari narodski običaj, danas potpuno odbačen, u kojem bi roditelji koji su izgubili više djece polagali novorođenče na raskrsnicu da “prvi koji naiđe postane kum”. Iako je ta praksa bila motivisana željom da se “zaštiti” dijete od nesreće, crkva ju je osuđivala jer se kosi s osnovnim načelima hrišćanskog izbora – svjesne i odgovorne osobe, a ne slučajnosti.
- Uloga kuma, kako naglašava i Sveti Simeon Solunski, jeste da bude gotovo učitelj vjere, neko ko poznaje, živi i prenosi hrišćanske vrijednosti. Zato su duhovni kvaliteti kuma važniji od lične bliskosti.
U tradicionalnim sredinama, kumstvo se biralo s posebnom pažnjom. U selima je to često bio najčasniji čovjek, poznat po poštenju, vjeri i dostojanstvu. U današnjem vremenu, uslijed seoba i urbanizacije, kumove najčešće biramo među najbližim prijateljima, često ne promišljajući da li oni zaista mogu ispuniti duhovnu funkciju.
- Danas je česta pojava da se kum i kumče viđaju rijetko, da se odnos svodi na darivanje slatkiša i poklona, dok se zaboravlja suština – kumstvo nije simbolično prijateljstvo, već ozbiljna duhovna veza. Sa prijateljem se možete viđati svaki dan, raspravljati, pa čak i posvađati. Sa kumom – takav odnos nije prikladan. Kum bi trebalo da bude dovoljno blizu da može pratiti razvoj djeteta, ali i dovoljno poseban da ne postane “običan” član društva.
Otac Dušan ističe da kumova posjeta ne treba biti svakodnevna stvar, već događaj. On u kuću ne dolazi kao običan gost, već kao duhovni roditelj. Njegovo prisustvo treba da podsjeća porodicu na duhovne temelje na kojima je dijete kršteno.
- U našoj tradiciji, kum nije samo simbol – on je institucija. Između kumova i porodice kumčeta postoji duhovno srodstvo, koje se ne prekida i poštuje kroz generacije. Kumčetu se ne daje tek ime, već i duhovni okvir za život. Kum je tu da pita kako dijete napreduje, da pomogne savjetom, da brine i učestvuje – ne samo fizički, već i molitveno i duhovno.
Zato, ako birate kuma – ne žurite. Ne donosite odluku samo na osnovu emocije. Pitajte se: Da li je ta osoba uzor u vjeri? Da li je spremna na odgovornost? Da li može biti vodič kroz duhovni život moga djeteta?
Pravi kum nije onaj koji najviše voli vaše dijete – već onaj koji zna kako da ga nauči da voli Boga.