Mnogi ljudi u svojim domovima imaju fotografije dragih osoba koje više nisu među živima. To su uspomene koje, iako bolne, bude osjećaj bliskosti i podsjećaju na zajedničke trenutke.
- Netko bi se mogao zapitati – kakva je opasnost u tome? U teoriji, držanje tih slika unutar četiri zida ne djeluje problematično. Međutim, prema nekim vjerovanjima i preporukama određenih portala, fotografije pokojnika zahtijevaju poseban tretman. Naglašava se da nas one, htjeli mi to ili ne, povezuju s carstvom mrtvih i održavaju vezu koja, ako se ne poštuju određena pravila, može negativno utjecati na žive.
Iako osoba fizički ode, njezina slika nastavlja biti most između prošlosti i sadašnjosti. Upravo zato postoje savjeti da se te fotografije ne bi smjele izlagati na zidovima, stavljati u okvire ili ostavljati na stolovima. Umjesto da budu stalno prisutne pred očima ukućana, trebalo bi ih odložiti izvan svakodnevnog vidokruga. Vjeruje se da dugotrajno izlaganje može uzrokovati da fotografija „crpi energiju“ onih koji su još uvijek živi, što bi u krajnjoj liniji moglo dovesti do pada vitalnosti, pa čak i emocionalnog iscrpljivanja. S druge strane, povremeno listanje albuma i gledanje tih uspomena s dozom nostalgije ne smatra se štetnim, naprotiv – može pružiti utjehu i osjećaj povezanosti.
- Posebno se naglašava da fotografije preminulih ne treba miješati sa slikama živih. Preporuka je kreirati poseban album posvećen onima koji više nisu s nama, u kojem će se čuvati njihove fotografije, kao i one na kojima se nalaze zajedno s živima. Neki pojedinci idu i korak dalje te sugeriraju rezanje fotografija kako bi se jasno razdvojila energija mrtvih od živih. Pojedini savjeti idu čak dotle da se preporučuje pohranjivanje tih albuma u crne korice ili vrećice, jer se ta boja tradicionalno povezuje s tugom i završetkom jednog životnog ciklusa. Također se ističe da bi fotografije umrlih bilo najbolje gledati samo na dane kada im se oda počast – poput obljetnica ili vjerskih praznika posvećenih sjećanju.
Upravo ovakva vjerovanja duboko su ukorijenjena i u domaćoj tradiciji. Kako prenosi Glas Srpske, u mnogim selima širom Balkana običaj je da se nakon smrti člana obitelji sve njegove slike sklanjaju na određeno vrijeme, kako bi se dopustilo da „duša pronađe mir“. Tek kasnije, kada bol jenjava, ponovno se vade i stavljaju u albume ili ladice. Ovakvi postupci nisu samo izraz praznovjerja, već i psihološki mehanizam – način da se bol lakše prevlada, a proces tugovanja prođe prirodnim tokom. Upravo zbog toga, stručnjaci tvrde da nije neobično što ljudi osjećaju olakšanje kada neko vrijeme izbjegavaju gledati takve fotografije.
- Osim običaja vezanih uz slike pokojnika, zanimljiva je i simbolika vezana uz vatrogasce, prikazana u jednoj priči o međunarodnom natjecanju. Dok su američki i njemački vatrogasci koristili modernu opremu i taktičke formacije kako bi ugasili požar u dvadesetak minuta, bosanski tim se poslužio starim kamionom FAP-om i nevjerojatnom hrabrošću. Utrčali su u vatru bez kočnica i požar savladali za samo šest minuta, koristeći lopate i vlastite jakne. Novinari su ih tada pitali na što će potrošiti osvojenih 100.000 dolara, a oni su duhovito odgovorili da će prvo kupiti – kočnice za FAP. Ova priča, iako šaljiva, pokazuje kako hrabrost i snalažljivost često nadmašuju tehnologiju.
Takve anegdote ne samo da uveseljavaju, nego i ukazuju na ozbiljnije društvene teme. Avaz.ba je, primjerice, u više navrata pisao o nedostatku opreme kod domaćih vatrogasnih jedinica, naglašavajući kako improvizacija često spašava situaciju, ali i koliko je opasno kada hrabrost mora nadomještati ono što bi trebala pružiti država. Time se dodatno ističe razlika između bogatih zemalja, gdje sigurnost proizlazi iz tehnike i resursa, i siromašnijih društava, gdje se život stavlja na kocku zbog nedostatka osnovne opreme.
- Treći segment teksta donosi još jednu važnu temu – depresiju. Riječ je o jednom od najraširenijih poremećaja današnjice, koji zahvaća milijune ljudi širom svijeta. Depresija se često pogrešno poistovjećuje s privremenim osjećajem tuge ili kratkotrajnom depresivnom epizodom. Iako se oba stanja manifestiraju tugom, osjećajem praznine i povlačenjem u sebe, prava depresija je kronično i ozbiljno oboljenje, koje zahtijeva stručnu pomoć. Za razliku od prolaznih stanja, ona može trajati mjesecima, pa i godinama, i značajno narušava kvalitetu života.
Psiholozi naglašavaju da se blaže epizode mogu uspješno liječiti savjetovanjem i tehnikama samopomoći, dok je kod težih oblika nužna kombinacija psihoterapije i medikamenata. Važno je naglasiti da depresija nije krivnja osobe koja je njome pogođena, već posljedica složenog spleta bioloških, emocionalnih i socijalnih faktora. Nažalost, stigma i dalje prati oboljele, pa mnogi okrivljuju sebe ili ih osuđuje okolina. Blic.rs je u jednom članku istaknuo da se u Srbiji procjenjuje oko 400.000 ljudi koji pate od depresije, a broj je vjerojatno i veći jer mnogi ne traže pomoć zbog srama. Upravo zbog toga je ključno o ovoj temi govoriti otvoreno i bez predrasuda.
- Depresija, vjerovanja o fotografijama pokojnika i priče o vatrogascima na prvi pogled možda nemaju mnogo dodirnih točaka, no zajedničko im je jedno – sve one govore o čovjekovoj povezanosti s emocijama, tradicijom i načinima nošenja s izazovima. Fotografije umrlih prizivaju pitanje sjećanja i gubitka, vatrogasci simboliziraju hrabrost i snalažljivost, dok depresija podsjeća na ranjivost i potrebu za podrškom. Klix.ba je nedavno objavio da je mentalno zdravlje u Bosni i Hercegovini i dalje nedovoljno shvaćeno, a oboljeli nerijetko nailaze na zid nerazumijevanja. Upravo zato stručnjaci pozivaju na više javnih kampanja i edukacija, jer će samo otvorenim razgovorom biti moguće smanjiti stigmu i pomoći onima kojima je najteže.
Na kraju, može se reći da se u svakoj od ovih priča skriva univerzalna poruka. Bilo da se radi o načinu čuvanja uspomena, hrabrosti suočavanja s vatrom ili borbi protiv nevidljive bolesti, čovjek se uvijek nalazi pred istim izazovom – kako sačuvati svoju snagu i ravnotežu. Ponekad to znači skloniti fotografiju u album, ponekad improvizirati s onim što se ima, a ponekad jednostavno pružiti ruku pomoći nekome tko se bori s vlastitim unutarnjim demonima. Svi ovi primjeri podsjećaju da se život ne sastoji samo od onoga što vidimo, već i od onoga što osjećamo i dijelimo s drugima.
