Oglasi - Advertisement

Mehmed Meša Selimović, jedan od najvažnijih pisaca savremene jugoslovenske književnosti, rođen je 1910. godine u Tuzli, u porodici islamske veroispovesti. Po poreklu Bošnjak, po jeziku srpskohrvatski pisac, po unutrašnjem osećaju – Srbin.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

  • U jednoj zagrebačkoj sali, ispunjenoj do poslednjeg mesta, zavladala je tišina nakon pitanja koje je upućeno velikom piscu – „Zašto se vi, Mehmede Selimoviću, od oca Alije i majke Paše, osećate kao Srbin?“ Njegov odgovor bio je jednostavan, ali težak od značenja: „Do 1941. sam se osećao Srbinom, a nisam se pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam to.“ Te reči nisu bile provokacija, nisu bile odbacivanje jednog identiteta zarad drugog – već izraz duboke, lične istine čoveka koji je znao ko je, i zašto to jeste.

Njegova izjava o nacionalnoj pripadnosti, izrečena bez ograde i izvinjenja, ostaje do danas predmet diskusija, tumačenja i podeljenih emocija. Ali upravo ta izjava osvetljava njegovu suštinu – pripadnost jeziku, kulturi, načinu mišljenja i stvaralaštvu, a ne isključivo krvnom poreklu ili religijskoj tradiciji.

Selimović nije pokušavao da pobegne od svojih korena, već da ih razume i objasni. U autobiografskoj knjizi “Sjećanja” jasno navodi: “Moji su muslimani po veroispovesti, ali su Srbi po jeziku, kulturi i svesti.” Bio je deo sredine koja je dugo identitet posmatrala kroz prizmu vere, ali je Meša, usred burnih godina koje su razarale stari poredak, sebi dozvolio slobodu da bira – i tu slobodu koristio kao jedan od svojih najvećih intelektualnih darova.

  • Tokom Drugog svetskog rata, Meša je doživeo ličnu tragediju – njegovog brata su partizani ubili bez suđenja, a on je, pokušavajući da istraži okolnosti njegove smrti, naišao na zidove ćutanja i institucionalnog ignorisanja. Taj period obeležio je duboko razočaranje u tadašnju vlast i društvo, ali i spoznaju da u Sarajevu više ne pripada duhovno. Otišao je u Beograd, grad koji je postao njegova sigurna luka, mesto u kojem je pronašao prihvatanje i prostor za kreativni i intelektualni mir.

Upravo zbog te povezanosti sa Beogradom i srpskim kulturnim krugovima, Selimović je postao član Srpske akademije nauka i umetnosti, a njegova dela – „Derviš i smrt“, „Tvrđava“, „Ostrvo“ – postala su stubovi srpske i srpsko-crnogorske književnosti 20. veka. No, ona su i mnogo više od toga. Ona pripadaju svakome ko se ikada zapitao o smislu, istini, ljudskoj slabosti i potrebi za dostojanstvom.

Kako ističe profesor Predrag Marković sa Instituta za savremenu istoriju, u emisiji za RTS, Mešin stav nije bio usmeren protiv nekoga – već ka razumevanju sebe. „To što se izjasnio kao Srbin, ne znači da je odbacio poreklo, već da je identitet za njega bio stvar kulture, a ne religije. A upravo to je ono što savremeni Balkan teško prihvata.“ Takva rečenica osvetljava ključne razlike između kolektivne i lične percepcije identiteta.

  • Posebno je važno shvatiti da u trenutku kada se Selimović izjašnjavao kao Srbin, pojam “Bošnjak” još uvek nije bio široko prihvaćen kao nacionalna kategorija. Tek 1971. godine, u okviru ustavnih promena u SFRJ, muslimani su priznati kao zasebna nacija, a pojam Bošnjak će se ozbiljnije afirmisati tek u godinama koje su usledile. U tom smislu, njegova izjava nije bila negacija, već pre čin samodefinisanja unutar istorijskog trenutka koji mu nije ostavljao mnogo prostora za nijanse.

U razgovoru za Danas.rs, književni kritičar Ivan Ristić ističe da Mešina književnost “prevazilazi svakodnevne političke i identitetske podele”, te da je upravo zbog toga i dan-danas jednako prisvojena i od strane srpske i od strane bošnjačke kulturne javnosti. “To što se danas i dalje pitamo ‘čiji je Meša’ – znak je da je u stvari univerzalan”, dodaje Ristić.

  • Ono što najviše ostaje u svesti čitalaca jeste upravo njegova hrabrost da, i kao čovek, i kao intelektualac, izabere. Da u vremenu kolektivnih uverenja i unapred određenih identiteta izabere slobodu misli i pripadnost jeziku i duhovnosti, a ne veri i poreklu. Jer za njega, vera nije bila temelj nacije – već samo jedan od ličnih izbora. „Ne mogu prihvatiti da me vera svrstava u narod. Ja nisam vernik.“ To nije poricanje tradicije, već otpor uniformisanju.

Meša Selimović je, u suštini, pripadao književnosti. I njegov identitet, koliko god diskutovan bio, nije oduzeo ništa ni Bošnjacima, ni Srbima, ali je dao mnogo svima koji u njegovim rečenicama pronalaze istinu o sebi. Njegova pripadnost jeziku bila je duboka kao molitva – bez obreda, ali s verom. A to je, možda, i najveći oblik slobode koji jedan pisac može da ostavi svom narodu. Ili bolje rečeno – ljudima.

POKLANJAMO TI BESPLATNU KNJIGU!

Upiši svoj e-mail i preuzmi BESPLATNU knjigu "Manje stresa, više sreće". Nauči jednostavne korake za smanjenje stresa, povećaj unutrašnji mir i živi sretnije!

Jedan klik do tvoje knjige i novih prilika!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here