Gubitak voljene osobe ostavlja dubok trag, ali neki ljudi pronađu način da bol pretoče u nešto veće – u naslijeđe koje živi. Takva je priča Jašara Ahmedovskog, priznatog pjevača narodne muzike i starijeg brata tragično preminulog Ipčeta Ahmedovskog. Iako su prošle skoro tri decenije, Jašar i dalje nosi teret tog gubitka.
- Tuga nije izblijedjela – samo se promijenila forma, pretočila se u pjesme, sjećanja i odgovornost da bratova ostavština nikada ne bude zaboravljena.Kroz iskrene riječi, Jašar je otkrio koliko duboko osjeća prazninu koja je ostala iza Ipčetovog odlaska. “Fali mi mnogo u emotivnom smislu”, priznao je, jasno pokazujući da se bol ne smanjuje s godinama, već se s njom uči živjeti. Sjećanja naviru u svakodnevici – u tonovima pjesama, u zajedničkim fotografijama, u šutnji nakon koncerata. Za njega, gubitak nije samo porodična tragedija, već i zajednička rana svih onih koji su voljeli Ipčetovu muziku.
U razgovoru za domaći magazin Story.rs, Jašar je podijelio da mu je ipak najteže kada čuje bratovu muziku. Tada mu emocije nadjačaju kontrolu, a suze, koje inače rijetko dolaze, same pronađu put. Svaka nota budi i radost i bol – jer u njima je sve ono što su gradili zajedno. I upravo kroz muziku, Jašar pronalazi snagu da nastavi.
- Njihova veza nije bila samo porodična – bila je profesionalna, emocionalna i ispunjena dubokim međusobnim povjerenjem. Kada je odlučio da dovede Ipčeta u Beograd, Jašar je preuzeo i mentorsku i zaštitničku ulogu. “Išao sam čak i na autoput da ga zaustavim kad bi vozio prebrzo”, prisjeća se kroz suze i osmijeh. Ta briga, koja je tada izgledala kao strogoća, danas odzvanja kao izraz najdublje ljubavi. Njihov odnos bio je pun dinamike – savjeta, svađa, ali i bezuslovne podrške u svijetu koji je često znao biti nemilosrdan prema mladim muzičarima.
U dokumentarcu emitovanom na RTS-u o najznačajnijim likovima narodne muzike, spominje se kako je Jašar posvetio nekoliko pjesama svom bratu, koje nikada nisu ni snimljene, već izvođene samo uživo – pred publikom koja je osjećala svaku riječ. Te pjesme su postale njegove molitve, pokušaji da iz duše izbaci tugu koju nosi. To nisu bile samo kompozicije – to su bile ispovijesti.
- Ali život ne staje. Jašar je morao nastaviti – kako zbog sebe, tako i zbog porodice i publike. Iako kaže da nikada nije naučio kako se zaboravlja, naučio je kako se nosi. U intervjuu za Blic.rs, govorio je kako su njegovi roditelji preminuli od tuge nakon Ipčetove smrti, a on je ostao da nosi breme ne samo svojih emocija, već i njihove. Uprkos svemu, ostao je uz muziku. I to nije bila bijeg – to je bio način preživljavanja.
Danas, svaki njegov koncert je i svojevrsni omaž bratu. Kroz stihove, Jašar ne dozvoljava da sjećanja izblijede. Ljubitelji narodne muzike širom regiona još uvijek slušaju Ipčetove pjesme, a zahvaljujući Jašarovom trudu, njegovo ime se izgovara s poštovanjem, čak i među mlađim generacijama. To je podsjetnik da prava umjetnost, kada je iskrena i prožeta ljubavlju, nikada ne umire.
- “Moramo dalje, šta drugo da radimo?”, često kaže, sa smiješkom koji skriva hiljade neizrečenih emocija. I to “dalje” nije ravna staza. Ponekad je puna trnja, uspomena koje znaju da zabole. Ali tu su i trenuci kada osjeti ponos – kada čuje publiku kako pjeva bratove stihove, kada mu neko iz publike šapatom kaže da su odrasli uz njih dvojicu
Pored muzike, Jašar se uključuje i u humanitarne i kulturne projekte, često govoreći o važnosti porodičnih veza i mentalnog zdravlja, posebno u kontekstu gubitka. Njegova priča se sve češće koristi i u psihološkim radionicama koje se bave tugovanjem, kao primjer kako se kroz umjetnost može transformisati bol. Psihologinja Sanja Marinković za Magazin Nova.rs navodi da “kada ljudi govore o Jašaru, govore o čovjeku koji nije pobjegao od bola, već ga je pretvorio u most između srca i muzike”.
- Ostavština Ipčeta Ahmedovskog tako nije samo u pločama, već i u svakom trenutku kada se brat prisjeti zajedničkih dana, kada publika zapjeva “Sreli smo se u jesen” i kada Jašar, iako slomljen, stoji ponosno. To je naslijeđe koje ne blijedi.
Kroz tugu i sjećanja, kroz pjesme i tišinu između njih, Jašar Ahmedovski nije samo preživio gubitak – on ga je pretvorio u nešto veće. U ljubav koja traje, i u muziku koja liječi. Njegov glas, umoran ali snažan, danas nosi dvije duše – svoju i bratovu. I u tome leži snaga koju malo ko ima.
