Ljudi koji su odrasli u siromaštvu često sa sobom nose obrasce ponašanja koji ne nestaju ni kada odrastu i steknu veću finansijsku sigurnost.
- Iako je djetinjstvo u oskudici bolno iskustvo, ono oblikuje posebnu životnu filozofiju onu u kojoj se sve što je još funkcionalno čuva, a bacanje se doživljava kao luksuz. Kuće takvih ljudi nerijetko otkrivaju priču o prošlosti ispunjenoj borbom, ali i otpornosti.
Prva stvar koja upada u oči jeste neusklađen namještaj. Ljudi koji su odrastali u oskudici naučili su da praktičnost uvijek ima prednost nad estetikom. Sofe, stolice i ormari ne moraju se uklapati, jer važnije je da služe svrsi. Ta logika se prenosi i u zrelom dobu, pa se često kupuje polovan ili naslijeđen namještaj koji i dalje „odrađuje posao“.
U takvim domovima uobičajeno je i staro posuđe. Tanjiri s ogrebotinama, šerpe koje su prošle desetine kuhanja i plastične posude od ranije – sve to ostaje u upotrebi dok god može poslužiti. Za one koji su nekad morali paziti na svaku paru, bacanje ispravnih stvari i dalje se čini nezamislivo.
- Slično važi i za odjeću. Ljudi odrasli u siromaštvu imaju običaj da čuvaju polovnu garderobu ili staru obuću. Čak i kada ih ne nose, zadrže ih „za svaki slučaj“. Majice postaju krpe, a stare cipele čekaju neku novu priliku. Iza te navike stoji duboko usađen osjećaj da nikad ne znaš kada će ti nešto opet zatrebati.
Kako navodi portal “Blic Žena”, psiholozi objašnjavaju da ovakve navike nisu samo stvar štedljivosti, već i mehanizam suočavanja s traumom iz djetinjstva. Kada si navikao da nemaš dovoljno, skladištenje i čuvanje postaje način da se osjećaš sigurnije.
Jedna od najprepoznatljivijih karakteristika jeste skladištenje hrane. Ljudi sa iskustvom oskudice prave zalihe konzervi, tjestenine i osnovnih namirnica, često kupujući više nego što im realno treba. Čak i kada hrana propadne prije nego što se potroši, osjećaj sigurnosti koji dolazi od punih polica prevladava nad racionalnošću.
- Isto se odnosi i na osnovne kućne potrepštine – toalet papir, ubruse, sredstva za čišćenje. Ta stalna potreba za zalihama zapravo je zaštita od starog straha – da će jednog dana opet ostati bez.
U takvim domovima gotovo uvijek se mogu naći stari peškiri i posteljina. Kada izgube prvobitnu svrhu, koriste se za čišćenje, kao krpe ili čak kao dodatna izolacija. Ništa ne ide uzalud.
Alati i selotejp postaju posebna priča. Ljudi koji su rasli u siromaštvu navikli su da popravkom produžavaju život svakom predmetu. “Ne bacaj, popravi” je nepisano pravilo koje živi generacijama. To se ogleda i u starim aparatima – frižideri, šporeti i mašine za veš koriste se sve dok potpuno ne otkažu.
Kako piše “Glas Srpske”, istraživanja u regionu pokazuju da čak i kada ljudi steknu stabilne prihode, nastavljaju čuvati stare aparate i elektroniku jer osjećaj sigurnosti ne dolazi iz novca, već iz navike da se ništa ne rasipa. Upravo zato mnogi i dalje drže televizore, radije ili telefone koji odavno nisu u punoj funkciji.
Posebnu vrijednost imaju naslijeđene stvari. Bilo da je riječ o odjeći, namještaju ili čak automobilima, naslijeđe nije samo praktično rješenje – ono je i emotivni podsjetnik na porodičnu borbu i preživljavanje. U tome se ogleda i duboka zahvalnost: sve što je jednom bilo teško stečeno postaje predragocjeno da bi se olako odbacilo.
- Portal “Dnevni Avaz” nedavno je prenio priču stručnjaka iz Sarajeva koji naglašavaju da navike iz siromaštva oblikuju cijelu životnu filozofiju. Ljudi koji su odrasli u takvim uslovima često su otporniji, ali i skloniji pretjeranom čuvanju stvari, jer im to pruža iluziju stabilnosti.
Na kraju, ono što povezuje sve ove navike nije samo materijalna oskudica iz prošlosti. To je psihološki trag djetinjstva provedenog u nesigurnosti, u kojem se učilo da se svaki resurs čuva, da ništa ne smije propasti i da je sigurnost uvijek krhka. Iako ove navike ponekad izgledaju zastarjelo ili nepotrebno, one su svjedočanstvo o preživljavanju i snazi.
- Možda ti domovi nisu savršeno uređeni, ali svaki predmet u njima priča priču o borbi, štednji i zahvalnosti. Za ljude koji su odrasli u siromaštvu, sigurnost se ne mjeri samo novcem – mjeri se punim policama, starim peškirima i namještajem koji i dalje stoji, bez obzira na godine.
