Svima nam je poznata Dona Ares, talentovana muzičarka i autorka,koja je preminula prije sedam godina, ostavivši iza sebe dubok trag na muzičkoj sceni, ali i u srcima onih koji su pratili njenu borbu s bolešću. Napustila nas je 2. oktobra 2017. godine u 41. godini života, nakon višegodišnje borbe s teškim oblikom karcinoma.
- Njena borba nije bila samo fizička, već i emotivna i psihološka. U svojim javnim istupima, Dona je često otvoreno govorila o svom stanju, razmišljanjima i osjećanjima. Posebno je bila iskrena u vezi sa svojim pogledima na moguće uzroke bolesti. U jednom televizijskom gostovanju šokirala je javnost izjavom: “Znam da će me mnogi napasti, ali vjerujem da me je otrovalo mlijeko.” Time je aludirala na svoju sumnju da je ishrana, a naročito određeni prehrambeni proizvodi, mogli igrati ulogu u razvoju njene bolesti.
Bez obzira na bol i teškoće, Dona Ares ostala je vedrog duha do kraja. Na društvenim mrežama je, i kad je već bilo očigledno da se njeno zdravstveno stanje pogoršava, dijelila poruke ispunjene nadom, ljubavlju i iskrenošću. “Još uvijek sam dobro! Podnošljivo je, iako osjećam kako polako blijedim”, napisala je nekoliko dana prije smrti, čime je pokazala hrabrost i pomirenost s onim što dolazi. Posljednja fotografija koju je podijelila prikazivala je nju iz perioda kada je bila zdrava, uz poruku: “Voli vas vaša Dona Ares.”
- Pred sami kraj života, Dona se i formalno razvela od supruga Džavida Ljubovcija, koji ju je inače pratio kroz većinu faza liječenja. U jednom od posljednjih javnih obraćanja, navela je da se pomirila s činjenicom da će živjeti “u simbiozi s rakom” i da nije bila svjesna koliko brzo bolest može napredovati. U tim trenucima introspekcije osvrnula se i na vlastite životne izbore, priznajući da je posao često stavljala ispred vlastitog zdravlja. “Moja najveća greška bila je što nikada nisam odvojila vrijeme za sebe. Posao mi je bio sve.” – iskreno je priznala.
Zanimljivo je da njen bivši suprug nije bio prisutan na sahrani, niti je bio naveden među ožalošćenima. O razlozima nikada nije javno govorio, ali je istakao da njih dvoje nikada nisu izgubili poštovanje jedno prema drugome. “Kada čovjek shvati da odlazi, ne treba mu zamjerati ono što kaže. Samo ona je znala kroz šta prolazi. Mi koji to nismo iskusili, ne možemo suditi.” – rekao je kasnije u jednom intervjuu, pokušavajući objasniti da su razlozi njihove distance bili složeniji nego što su mnogi pretpostavljali.
- Njena autobiografska knjiga “Soba za nikoga” objavljena je kao direktan rezultat njene borbe s bolešću. U njoj je hrabro, bez uljepšavanja, podijelila vlastita iskustva s dijagnozom, liječenjem, nadom, tugom, bijesom, ali i prihvatanjem. Knjiga je postala svojevrsna terapija – kako za nju, tako i za mnoge čitatelje koji su se u njenim riječima prepoznali. Bila je to njena poruka svijetu – da čak i u najtežim trenucima čovjek može pronaći dostojanstvo, izražaj i smisao.
Prema riječima ljudi iz njenog okruženja, posljednji dani Done Ares protekli su u porodičnom domu. Doktori u Danskoj, gdje je primala dio liječenja, predvidjeli su koliko joj je vremena ostalo i, kako se kasnije ispostavilo, pogodili gotovo u dan. Njena posljednja želja bila je da se vrati kući i provede svoje preostale dane u poznatom okruženju, okružena najbližima. Nije trpjela fizičke bolove, a promjene su se ogledale u progresivnom gubitku težine i sve slabijem fizičkom stanju.
- Iako je život Done Ares bio pun izazova, njen odlazak ostavio je duboku prazninu. Ostat će upamćena kao hrabra žena koja se nije bojala suočiti sa sopstvenom krhkošću, već je svoje iskustvo pretvorila u inspiraciju drugima. Njen glas, njene riječi i pjesme i dalje žive, podsjećajući nas da je hrabrost često tiha, ali izuzetno snažna sila.
