Marina Tucaković, najpoznatija i najvoljenija tekstopisac na našim prostorima, ostavila je iza sebe stotine bezvremenskih pjesama, ali i životnu priču obilježenu tragedijama koje je nosila s nevjerovatnom snagom.
- Četiri godine nakon njene smrti, mnogi se i dalje sjećaju njene emotivne ispovijesti u kojoj je opisala najteži trenutak svog života – dan kada je izgubila sina Miloša.
Marina je otvoreno priznala da je oduvijek imala strah da bi se njenoj djeci moglo nešto dogoditi. „Ode vam dete na ekskurziju, pa se plašite hoće li stići, hoće li se vratiti. Uvijek imate strah za osobe koje volite,“ govorila je. Ipak, ništa je nije moglo pripremiti na tragediju koja ju je zadesila 1. decembra, kada je Miloš imao samo 24 godine.
- Te noći, kako je opisala, sve je djelovalo obično i bezazleno. „On je bio toliko veseo, toliko smo se smijali… Nisam imala nikakav loš predosjećaj,“ prisjetila se Marina. Upravo zato je šok bio još veći – iznenadni i neopisivo bolan.
Jutro koje je uslijedilo izgledalo je kao svako drugo. Miloš je ustao da popije vode i rekao majci da ga probudi kasnije, kako bi stigao kod frizera i spremio se za izlazak. Ništa nije slutilo na tragediju. A onda – muk. Kada je Marina ušla u njegovu sobu, zatekla je sina kako nepomično leži u krevetu. „Prsti su mu već bili modri. Ne znam šta se dogodilo…“, govorila je kroz suze. Taj prizor, kazala je, ostat će urezan u njoj zauvijek.
Marina nikada nije željela da sazna uzrok smrti svog sina. „Šta bi mi značilo da znam? Da li je bilo srce, da li je nešto uzeo… To mi nije važno. Ja sam bila s tom djecom 24 sata, znala sam svaki njihov korak. Imali su sve. Vodila sam računa, ali eto, društvo ih povuče…“ Obdukcija joj nije donosila odgovore koji bi mogli izliječiti ranu, a ona je bila svjesna da nijedan papir ne može promijeniti činjenicu da je sina izgubila.
- Njena bol bila je toliko duboka da mjesecima nakon toga nije mogla raditi. Muzika je bila njen život, njena krv, ali je zaustavila sve dok se barem djelimično nije oporavila. Kada je ponovo uzela olovku, napisala je samo jednu pjesmu posvećenu Milošu. „Mišo moj“, koju je otpjevala Ana Nikolić, ostala je kao jedini muzički spomenik majčine tuge za prerano izgubljenim djetetom.
Marina je, pored Miloša, kasnije izgubila i drugog sina, Laću Radulovića, a i sama je vodila dugogodišnju bitku s teškom bolešću. Ipak, ono što je najviše obilježilo njen život bila je sposobnost da iz tragedije stvara umjetnost. Njene pjesme, iako ispunjene ljubavnim i životnim temama, nerijetko su nosile odjeke ličnih rana.
„Ja sam morala da nastavim, muzika me držala u životu,“ govorila je u rijetkim trenucima kada bi otvoreno pričala o boli. Za nju, pisanje nije bilo samo posao – bilo je i terapija.
- Njena ispovijest o Miloševoj smrti ostaje jedno od najpotresnijih svjedočanstava majčinske ljubavi i gubitka. „Ne znam da li ima nešto gore nego kada zateknete svoje dete kako nepomično leži u krevetu,“ rekla je tada. To je rečenica koja odzvanja i danas, podsjećajući koliko su njene rane bile duboke i koliko snage je bilo potrebno da nastavi živjeti i stvarati nakon takvih gubitaka.
Marina Tucaković bila je žena koja je obilježila muzičku scenu, ali i osoba koja je otvoreno dijelila svoje najintimnije borbe s javnošću. Njen talenat, iskrenost i hrabrost ostavili su trag ne samo u pjesmama koje svi pjevamo, već i u pričama koje i dalje inspirišu.
Njena životna priča, iako obavijena tragedijama, svjedoči o tome koliko je snažna bila. Gubitak djeteta je rana koja nikada ne zarasta, ali Marina je, i u toj boli, nastavila da stvara umjetnost koja će živjeti vječno.
- Danas, kada se sjećamo Marine Tucaković, ne prisjećamo se samo tekstopisca, već i majke koja je prošla kroz nezamisliv gubitak. Njene riječi i dalje nas podsjećaju da iza svake pjesme stoji čovjek, sa svojim strahovima, ljubavima i tugama. A Marina, iako više nije s nama, ostaje simbol žene koja je znala da pretvori bol u poeziju i muziku koju će generacije pamtiti.
