Emma je bila mlada konobarica koja je danima radila dvostruke smjene u jednom italijanskom restoranu, pokušavajući da na jedvite jade plati kiriju. Umorna i iscrpljena, ipak je nalazila snage da na kraju svake smjene krišom spakuje višak hrane i odnese je iza zgrade.
- Tamo je čekao Joe – stariji, mršav čovjek sijede kose, uvijek uredan i miran. Nikada nije prosio, samo bi se zahvalio i tiho pojeo ono što bi mu donijela. Emma je osjećala da on nije običan beskućnik, iako ga je cijelo mjesto tako gledalo.
Njena kolegica ju je upozoravala da će je šef jednog dana uhvatiti, ali Emma je bila odlučna. „Bolje da hrana nahrani čovjeka nego da završi u kanti,“ govorila bi. I zaista, sve dok se jedne kišne večeri nije pojavio gazda restorana, gnjevan i crven u licu, optužujući je da krade. U tom trenutku Joe je ustao i izgovorio rečenicu koja je šokirala sve prisutne: „Možda ćete htjeti razgovarati sa čovjekom koji posjeduje ovu zgradu.“
Tako je otkrio svoj pravi identitet – Joseph Harold Randall, vlasnik nekretnine u kojoj se restoran nalazio. Ono što su svi smatrali prosjakom, zapravo je bio čovjek koji je imao kontrolu nad cijelim prostorom. Marino, vlasnik restorana, ostao je bez riječi, dok su radnici s nevjericom promatrali scenu kroz prozor kuhinje.
- Joe je tada iskoristio priliku da se zauzme za Emmu. Nije tražio novac niti zahvalnost, već je zahtijevao da se ona poštuje. Rekao je da djevojka, koja je pokazala više humanosti nego mnogi bogati ljudi koje je poznavao, ne smije ostati bez posla samo zato što je imala srce. Marino je pokušao da se opravda gubicima, ali Joe ga je presjekao riječima da je vlasnik hrane koja bi se ionako bacila. „Od danas ja odlučujem šta će se s njom raditi,“ dodao je, najavivši da ugovor o zakupu neće produžiti.
Ova scena podsjeća na realnost koju ističu domaći mediji. Prema pisanju portala Radio Sarajevo, u Bosni i Hercegovini se dnevno baci na hiljade tona hrane, dok istovremeno veliki broj ljudi nema osiguran obrok. Stručnjaci upozoravaju da sistemska rješenja još uvijek izostaju, a upravo pojedinačni činovi solidarnosti često spašavaju najugroženije.
Nakon sukoba, Joe je okrenuo situaciju u Emminu korist. Pružio joj priliku da radi s njim na otvaranju novog bistroa – mjesta gdje će hrana biti dostupna svima, a višak svake večeri ići onima kojima je najpotrebniji. Emma je bila zatečena, ali i dirnuta. Prvi put je neko prepoznao njenu dobrotu i spremnost da pomogne drugima. Dani, njena kolegica, zagrlila ju je i šapnula da je znala da je posebna.
Naredne sedmice restoran Marino’s polako je zatvarao svoja vrata. Ljudi iz komšiluka počeli su dolaziti da vide „skitnicu koji je zapravo milioner“, a Joe je u međuvremenu skicirao planove za novi lokal. Sve češće je uključivao Emmu u donošenje odluka – od izbora muzike do izgleda menija. Želio je da mjesto odražava toplinu i humanost koju je ona pokazala. Emma je po prvi put osjetila da njen glas vrijedi.
- Fenomen društvene odgovornosti u poslovanju sve više se prepoznaje i u regiji. Prema izvještaju koji je objavio Centar za istraživačko novinarstvo BiH, sve je više inicijativa malih biznisa koji nastoje spojiti profit s humanitarnim radom. Primjeri poput doniranja hrane, stipendiranja mladih ili zapošljavanja ranjivih grupa pokazuju da biznis može imati i socijalnu dimenziju.
Kada su se konačno zatvorila vrata starog restorana, na istom mjestu otvorio se „Randall’s Table“ – svijetao bistro sa natpisom „Niko ne odlazi gladan“. Joe je dao Emmi čast da prereže crvenu vrpcu. Dok je gledala puni lokal, osjetila je da sve njene male žrtve i rizici nisu bili uzaludni. Joe joj je rekao da je ona razlog zbog kojeg ovo mjesto postoji, a Emma je skromno odgovorila da je razlog zapravo vjera u to da dobrota i dalje ima svoje mjesto u svijetu.
Domaći primjeri pokazuju da solidarnost često dolazi upravo od pojedinaca. Tako je Oslobođenje pisalo o grupama volontera koje svakodnevno dijele obroke beskućnicima u Sarajevu. Takve priče dokazuju da se promjena ne mora čekati na institucije – može krenuti od jednog čovjeka, jedne žene, ili čak jednog tanjira hrane.
- Emma je, držeći u rukama prvu supu koju je novi bistro besplatno poslužio beskućniku, znala da je sve što je učinila imalo smisla. Njena dobrota pokrenula je lanac događaja koji su promijenili ne samo njen život, već i život cijele zajednice. I možda je upravo to poruka – da u svijetu gdje se mnogo toga mjeri profitom i statusom, običan čin humanosti može otvoriti vrata potpuno novom početku.
