Noć je bila gusta i tiha, kazaljke su pokazivale oko jedan sat iza ponoći kada sam se zatekao sam u taksiju.
- Vozač me posmatrao kroz retrovizor, a onda se blago nasmiješio i rekao rečenicu koja mi je izazvala nelagodu: “Ako vam je neugodno, gospođice, možete uzeti drugo vozilo. Nemam ništa protiv.” Nije bilo potrebe da išta odgovorim, pa sam ostao tih, ali njegova pojava budila je nelagodu koju nisam mogao potisnuti.
Kako su minuti prolazili, shvatio sam zašto mi je lice tog čovjeka toliko poznato. Na trenutak sam se osjetio kao da sam zakoračio u prostor između sna i jave. Njegov izgled bio je isti kao onaj s televizijskih izvještaja – izgled čovjeka koji je nekada pljačkao banke, bio osuđen i kasnije se našao na listi traženih. Ime mu je bilo gospodin Tav. U meni se probudila panika. Kako je moguće da sjedim u vozilu s osobom za koju su vijesti tvrdile da je preminula prije godinu dana?
- Disao sam ubrzano, ruke su mi drhtale, ali nisam smio pokazati strah. Umjesto toga, promatrao sam ga, tražeći bilo kakav znak da se varam. Ali tetovaže na rukama, pogled i osmijeh odavali su istinu – to je bio isti čovjek. Putovanje koje je trebalo biti rutinsko pretvaralo se u noćnu moru u kojoj logika više nije imala mjesto.
Vozilo je iznenada zakočilo, a moj prvi instinkt bio je pomisao da je došao kraj. Srce mi se zaustavilo u grudima. Ali u sljedećem trenutku shvatio sam da smo stigli na odredište. Platio sam brzo i izašao, osjećajući kako mi hladan zrak para pluća. Moje noge su klecale, ali uspio sam se udaljiti.
Prvo što sam učinio bilo je potražiti njegovo ime na internetu. Rezultati su bili kristalno jasni: čovjek je zaista bio preminuo prije godinu dana. Vijesti su izvještavale o njegovoj smrti, navodile detalje, čak i prikazivale fotografije koje su potvrđivale ono što sam znao. Ipak, ono što sam vidio te noći nije moglo biti osporeno. Tetovaže koje sam zapamtio, pogled koji sam osjećao na sebi – sve se podudaralo.
Od tada, svaki put kada se prisjetim te vožnje, tijelom mi prolazi isti osjećaj jeze. Pitanje koje me muči nije samo: ko je zaista bio vozač? Već i: gdje su granice stvarnosti? Koliko se možemo pouzdati u vlastita čula i jesu li ona uvijek vjerna svjedočanstva onoga što se događa?
- Možda je to bila halucinacija, možda umor i stres. Ipak, osjećaj stvarnosti tog susreta bio je previše snažan da bih ga odbacio kao iluziju. Čovjek koji je sjedio za volanom tog taksija izgledao je kao da je kročio iz svijeta mrtvih natrag u život. Taj trenutak bio je suočavanje s vlastitim strahom i pitanjem: što ako stvarnost nije uvijek onakva kakvom je doživljavamo?
Priča me tjera na dublju refleksiju. Možda je “taksist” bio samo simbol, ogledalo mojih potisnutih strahova i nesvjesnih tereta. Možda je moja podsvijest stvorila njegov lik da bi mi pokazala ono od čega najviše bježim – ideju smrti, neizvjesnosti i prošlosti koja se uvijek vraća. Ili je, s druge strane, to bio susret s nečim što logika ne može objasniti – susret sa svijetom koji postoji na rubu naših osjetila, izvan granica svakodnevnog razumijevanja.
Bilo kako bilo, jedno je jasno: naša percepcija je krhka, sklona pogreškama i iluzijama. Kada smo suočeni s nepoznatim, naš um ponekad traži objašnjenja koja prelaze granice razuma. Upravo to iskustvo pokazuje koliko tanku liniju hodamo između stvarnog i zamišljenog.
Na kraju, ovaj događaj ostavlja iza sebe više pitanja nego odgovora. Je li to bio susret s čovjekom za kojeg se tvrdilo da je mrtav, ili tek noćna mora u budnom stanju? Je li to bila simbolična poruka podsvijesti ili dokaz da postoje dimenzije koje nismo spremni razumjeti?
- Bez obzira na istinu, ostaje lekcija – da se s nepoznatim moramo suočiti, ne bježati, i uvijek ostati svjesni kako naš um može biti i saveznik i varalica. Nekada ono što vidimo ne mora biti ono što jeste, a ono što jeste ne mora uvijek biti vidljivo našim očima.
