Danas vam donosimo jednu jako zanimljivu priču koja je jako zanimljiva i veoma pučana. Naime Biljana je,bila predavač jezika i književnosti, s bogatom biografijom i uspjesima u prosvjeti, odlučila da se povuče iz svijeta svakodnevnog i kroči u svijet tišine i molitve. Dobila je blagoslov da boravi u manastiru Ostrog – svetinji nad svetinjama, gdje se srce spusti, a duh uzdigne.
Znaš, nekad ti duša zadrhti bez razloga, pa osjetiš da te nešto doziva… tiho, ali uporno. I dok svijet juri za materijalnim, neko čuje poziv tišine, skromnosti i vjere. Tako je i jedna učiteljica srca – profesorka Biljana Lazarević iz Smedereva – osjetila da je nešto vuče ka Ostrogu. I otišla je. Ne na dan-dva, ne turistički. Nego punih četrdeset dana, da doživi, upozna i proživi ono što se ne može objasniti riječima.
Prvi dan, kaže, bio je pun sumnji – hoće li smetati monasima? Hoće li moći izdržati? Ali kako su dani odmicali, mir koji je zračio iz svakog kamena postao je njen saputnik.
Kelija u koju je smještena bila je skromna – drvene daske bez dušeka, ćebe preko kreveta, peć i tišina. Tu je spavala, molila se i prvi put istinski slušala sebe.
Život pod Ostrogom nije bajka – to je askeza, odricanje, poniznost. Dva obroka dnevno – čorba bez masnoće, masline, hleb, ponekad sir. Jede se u tišini, bez razgovora. Dok traje obed, jedan monah čitajući Sveto pismo, podsjeća sve za stolom da je duhovna hrana važnija od svake druge.
Monasi su bili zatvoreni, ali ne neprijatni. Ćute, rade i mole se. Govorili su samo kad bi ih neko pitao, i to tiho, blago. Njihovo ćutanje nije hladno, nego – mudro i smireno.
Posebno ju je dotakla monahinja kod koje je bila na poslušanju. Nekad je bila žena iz svijeta, radila u velikom preduzeću, poštovana i uspješna. A onda – poziv u srcu jači od karijere. Ostavila sve i došla pod Ostrog.
Na početku su je monasi gledali krišom, pomalo s nepoverenjem. A onda su je počeli primati kao jednu od svojih. Učinili su nešto neočekivano – unijeli su joj dušek, sto i stolicu. Taj mali gest izazvao je duboku zahvalnost u njoj.
“Nikada u svom životu nisam cijenila dušek kao tada,” zapisala je.
Posebno ju je ganula priča o jaganjcima. Monasi ih rijetko jedu – samo nekoliko puta godišnje, a i tada najčešće poklanjaju Bogosloviji na Cetinju. Skromnost ovdje nije izbor – to je pravilo života.
Vidjela je i pomoć izbjeglicama, siromašnima, bolesnima – sve ono što se ne vidi spolja. Manastir prima mnogo, ali gotovo sve daje dalje – drugim manastirima, sirotinji, djeci bez roditelja.Ono što ju je najviše dirnulo bio je duhovni sklad. Monasi ne ubjeđuju, ne forsiraju, ne dokazuju se. Oni su tu da svijetle, a ne da zasljepljuju. Puštaju te da sam shvatiš, da sam pronađeš mir koji se ne nameće, nego ti se daruje ako ga tražiš iskreno.
Za kraj, kaže, Ostrog nije samo kamen i molitva. To je mjesto gdje ljudi dolaze – pravoslavci, katolici, muslimani, čak i nevjernici – da dodirnu nešto veće od sebe. Neki dolaze zbog čuda, neki da mole za posao, zdravlje, mir. A neki – da pronađu sebe.
“Svetac pod Ostrogom ne traži ko si i odakle si. Samo da dođeš iskreno,” zapisala je.
I tako, Biljana – nekada profesorica, a sada tražilac duhovne istine – vratila se iz manastira promijenjena. Ne bučno, ne drastično. Ali tiho, skromno i sa svjetlom u očima koje, kaže, nije ponijela sa Ostroga – već je otkrila da ga je cijelo vrijeme nosila u sebi.
