Sedamnaestogodišnjak obrijao glavu zbog djevojke oboljele od raka, a poziv iz bolnice otkrio je da njegova gesta nije završila na tome
Kada je sedamnaestogodišnji Alex obrijao glavu kako se njegova djevojka Ioana ne bi osjećala usamljeno nakon gubitka kose tokom liječenja raka, njegov otac vjerovao je da je svjedočio najljepšoj gesti koju je sin mogao učiniti. Već sljedećeg dana Ioanina majka pozvala ga je u bolnicu i kroz suze mu rekla da mora vlastitim očima vidjeti šta je Alex uradio.
Alex je odmalena pokazivao neobičnu osjetljivost prema ljudima oko sebe. Tuđa bol često ga je pogađala snažnije od problema s kojima se sam suočavao, a njegov otac znao je da sin teško može proći pored osobe kojoj je potrebna pomoć i pretvarati se da je nije primijetio. Ta osobina nije se pojavljivala samo u velikim trenucima, već i u svakodnevnim situacijama koje su otkrivale njegov karakter.
Sa sedamnaest godina imao je odlične ocjene, nije stvarao probleme i uglavnom je djelovao zrelije od svojih vršnjaka. Bio je odgovoran prema školi, pažljiv prema porodici i spreman da svoje vrijeme podijeli s drugima. Kada je započeo vezu s Ioanom, njegov otac iskreno se obradovao jer je odmah primijetio koliko se mladi par dobro razumije.
Alex i Ioana mnogo su se smijali, razgovarali o budućnosti i pravili planove kakve obično prave tinejdžeri pred završetak srednje škole. Razmišljali su o studiju, putovanjima i mjestima koja bi željeli posjetiti nakon mature. Njihovi razgovori bili su ispunjeni nadom da ih tek čekaju najljepše godine.
POZADINA DOGAĐAJA
Alex i Ioana bili su sedamnaestogodišnjaci koji su zajedno planirali studij i život nakon mature. Njihova bezbrižna svakodnevica naglo je prekinuta kada je Ioani dijagnosticiran rak, nakon čega su razgovore o putovanjima zamijenili bolnički hodnici, liječenja i dugi dani neizvjesnosti.
Dijagnoza koja je promijenila njihovu mladost
Sve se promijenilo u jednom danu kada je Ioani dijagnosticiran rak. Umjesto školskih obaveza, druženja i planiranja budućnosti, njihov život počeli su određivati bolnički pregledi, infuzije i terapije. Vrijeme koje su ranije provodili razgovarajući o putovanjima sada je prolazilo u čekaonicama i sobama onkološkog odjela.
Alex se nije povukao kada je situacija postala teška. Posjećivao je Ioanu gotovo svakoga dana i pokušavao joj sačuvati barem dio života koji je imala prije bolesti. Donosio joj je omiljene knjige, objašnjavao gradivo koje je propustila i pomagao joj da ostane povezana sa školom.
Ponekad nije bilo potrebe za razgovorom. Alex bi satima sjedio uz njen krevet i jednostavno bio prisutan. Nije pokušavao pronaći savršene riječi niti joj obećavati da će sve sigurno biti dobro. Činilo se da je razumio kako joj u nekim trenucima najviše znači spoznaja da nije ostala sama.
Njegov otac posmatrao je koliko se sin promijenio pod teretom Ioanine bolesti. Alex je i dalje odlazio u školu i izvršavao svoje obaveze, ali veliki dio njegovih misli ostajao je u bolnici. Iako je imao samo sedamnaest godina, ponašao se kao osoba koja je prihvatila odgovornost da bude uz nekoga čak i onda kada ne može ukloniti njegovu bol.
Liječenje je s vremenom ostavilo vidljive posljedice na Ioanu. Jedna od njih bio je gubitak kose, promjena koja je za mladu djevojku predstavljala dodatni emocionalni teret. Osim borbe s bolešću, morala se suočiti i s promjenom vlastitog izgleda, pogledima drugih ljudi i osjećajem da više nije ista osoba kakva je bila prije dijagnoze.
Večer kada je Alex skinuo kapuljaču
Jedne večeri Alex je ušao u kuću s kapuljačom čvrsto navučenom preko glave. Njegov otac odmah je primijetio da se ponaša drugačije, ali nije znao šta se dogodilo. Sin se zaustavio ispred njega, nekoliko trenutaka šutio, a zatim polako skinuo kapuljaču.
Glava mu je bila potpuno obrijana.
Otac je ostao bez riječi. Nije očekivao takav prizor i prvo što je uspio izgovoriti bilo je pitanje zbog čega je to učinio. Alex se samo blago nasmiješio, bez potrebe da vlastiti postupak predstavlja kao nešto veliko ili posebno.
„Ako se Ioana srami zato što je izgubila kosu, želim da zna da neće biti jedina.“
— Alex
Njegov otac te noći gotovo uopće nije spavao. Stalno je razmišljao o sinu i o načinu na koji je pokušao podijeliti teret osobe koju voli. Bio je ponosan jer Alex nije Ioani ponudio samo riječi utjehe. Odlučio je promijeniti vlastiti izgled kako bi joj pokazao da gubitak kose ne mora prolaziti sama.
U očevim mislima ta je gesta bila dovoljno snažna da objasni sve što je potrebno znati o Alexovom karakteru. Vjerovao je da je sin učinio nešto izuzetno plemenito i da ništa ne bi moglo nadmašiti simboliku njihove dvije obrijane glave. Međutim, već narednog dana shvatio je da ono što je vidio kod kuće predstavlja tek dio priče.
VAŽAN TRENUTAK:
Alexov otac vjerovao je da je brijanje glave bilo najljepši izraz podrške koji je njegov sin mogao pružiti Ioani. Sljedećeg dana telefonski poziv iz bolnice pokazao mu je da Alexov postupak nije završio u njihovom domu.
Poziv iz bolnice koji nije mogao objasniti
Oko podneva zazvonio je telefon. Na ekranu se pojavilo ime Ioanine majke, pa se Alexov otac odmah javio. Već po njenom glasu mogao je čuti da je uznemirena. Govorila je kroz suze i nije gubila vrijeme na uvodne rečenice.
„Molim te… ostavi sve i dođi u bolnicu.“
— Ioanina majka
Njegovo srce počelo je snažno lupati. Prvo je pomislio da se Ioanino stanje naglo pogoršalo i odmah ju je upitao je li se djevojci nešto dogodilo. Nakon kratke tišine dobio je odgovor koji ga nije umirio, već ga je dodatno zbunio.
Ioanina majka rekla mu je da se ne radi o njenoj kćerki, nego o Alexu. Dodala je da mora vidjeti šta je njegov sin učinio, ali nije željela ništa detaljnije objasniti telefonom. Bez dodatnih pitanja, otac je ostavio sve i krenuo prema bolnici.
Cijelim putem razmišljao je o različitim mogućnostima. Pitao se je li Alex učinio nešto nepromišljeno, posvađao se s nekim ili reagovao burno zbog svega što se događalo. Dio njega i dalje se bojao da se Ioanino zdravstveno stanje ipak pogoršalo, uprkos riječima njene majke.
Nije mogao povezati sinoćnji razgovor, obrijanu glavu i hitan poziv iz bolnice. Znao je da je Alex emotivno vezan za Ioanu, ali nije mogao zamisliti šta je mogao učiniti da njena majka plače i insistira da on odmah dođe na odjel.
Kada je stigao, Ioanina majka čekala ga je na ulazu u onkološki odjel. Oči su joj bile crvene od plača, ali na licu nije nosila izraz očaja kakav je očekivao. U njenom pogledu nalazilo se nešto drugo, mješavina emocija koju nije uspijevao razumjeti.
Nije mu ništa dodatno objasnila. Samo mu je kratko rekla da pođe s njom. Zajedno su u tišini krenuli niz bolnički hodnik, dok je on pokušavao iz njenog ponašanja zaključiti šta ga čeka.
ŠIRA SLIKA
Alexova podrška Ioani nije se zasnivala samo na riječima ili povremenim posjetama. Sedamnaestogodišnjak je svakodnevno pokušavao ublažiti njenu usamljenost, pomoći joj da prati školu i pokazati da promjene izazvane bolešću ne umanjuju njenu vrijednost. Poziv iz bolnice nagovijestio je da je tu poruku odlučio podijeliti i s drugima.
Zaustavili su se ispred dnevnog boravka na odjelu. Tek tada njegov otac začuo je zvuk koji je najmanje očekivao na mjestu ispunjenom bolešću, strahom i neizvjesnošću. Iza zatvorenih vrata čuo se smijeh.
Bio je to jasan, iskren smijeh koji se širio prostorijom. Alexov otac ostao je zbunjen jer nije razumio kakve veze taj zvuk ima s hitnim pozivom i suzama Ioanine majke. Pogledao ju je tražeći objašnjenje, ali ona mu se samo nasmiješila kroz suze.
Rekla mu je da otvori vrata.
Polako je spustio ruku na kvaku. U glavi su mu se ponovo javile slike sina koji prethodne večeri skida kapuljaču i objašnjava zašto je obrijao glavu. Pomislio je na Ioanu, na mjesece liječenja i na sve dane koje je Alex provodio sjedeći uz njen krevet.
Kada je pritisnuo kvaku, smijeh iz prostorije postao je glasniji. Vrata su se polako otvorila, a njegov pogled prešao je preko ljudi okupljenih u dnevnom boravku onkološkog odjela.
U trenutku kada je ugledao prizor pred sobom, zastao mu je dah.
Tek tada počeo je shvatati zbog čega ga je Ioanina majka pozvala, zašto je plakala i šta je mislila kada je rekla da mora vlastitim očima vidjeti ono što je Alex učinio.
