Vedrana Rudan, književnica poznata po oštrom jeziku i pisanju bez uljepšavanja, preminula je u 77. godini nakon duge i teške bolesti. Samo nekoliko mjeseci prije smrti otvoreno je pisala o prognozi koju je dobila od ljekara i o tome kako se nosila sa saznanjem da joj je, prema tadašnjim procjenama, ostalo još veoma malo vremena. U jednoj od kolumni objavljenih u martu 2026. godine govorila je o smrti, sahrani, prijateljstvima i porodičnim odnosima. Posebno je odjeknuo dio u kojem je pisala o sukobu sa sinom i navela da ne želi da on prisustvuje njenom posljednjem ispraćaju. Tekst je bio napisan u njenom prepoznatljivom stilu, uz mnogo ironije, ljutnje i crnog humora.
• Vedrana Rudan preminula je u 77. godini nakon teške bolesti.
• U kolumni od 13. marta 2026. napisala je da su joj ljekari rekli da joj je ostalo još oko tri mjeseca života.
• Smrt je opisivala otvoreno, bez ublažavanja i u svom karakterističnom ironičnom tonu.
• Pisala je i o narušenom odnosu sa sinom te navela da ne želi da on prisustvuje njenoj sahrani.
• U tekstu se dotakla i pitanja nasljedstva, porodice i odluka koje je željela donijeti prije smrti.
Posljednji mjeseci: Rudan je u kolumni objavljenoj sredinom marta pisala da je od ljekara u Zagrebu dobila veoma direktnu prognozu. Prema njenim riječima, rečeno joj je da joj je ostalo približno tri mjeseca života. Umjesto da takvu vijest opisuje samo kroz strah i očaj, pokušala ju je sagledati na način koji je bio tipičan za njen književni izraz. Pisala je da joj takva procjena, koliko god bila surova, ipak daje vrijeme da razmisli o životu, ljudima oko sebe i stvarima koje još želi završiti.
Kolumna Vedrane Rudan na njenoj službenoj stranici predstavlja neposredni izvor za ovaj dio priče. Informacije dolaze iz njenog ličnog zapisa o razgovoru s ljekarima i vlastitom zdravstvenom stanju, zbog čega su relevantne kao svjedočenje same autorice.
Odnos prema smrti: U tekstu je kritikovala uobičajenu formulaciju „nakon duge i teške bolesti“, smatrajući da ljudi često preko takvih riječi prelaze bez mnogo razmišljanja. Za nju je konkretnost bila važnija. Ako joj je, kako je pisala, ostalo nekoliko mjeseci, onda je to bio podatak s kojim je mogla nešto učiniti. Navodila je da se u tom vremenu može razmisliti o greškama, oprostima, ljutnjama i ljudima koje više ne želi u svom životu.
Izvor ovog pogleda ponovo je njena autorska kolumna, koja nije klasičan novinski izvještaj nego lično, književno i autobiografsko svjedočenje. Relevantna je jer pokazuje na koji način je Rudan u posljednjem periodu života razmišljala o smrti i vlastitoj prolaznosti.
Porodični sukob: Najosjetljiviji dio kolumne odnosio se na razgovor sa sinom. Rudan je tvrdila da je sin otvorio pitanje budućeg nasljedstva i raspodjele porodične imovine, posebno u odnosu na njegovu sestru. Prema njenom prikazu, takav razgovor ju je duboko razljutio. Smatrala je da se o njenoj imovini ne može govoriti na način koji bi zanemario prava njenog drugog djeteta i činjenicu da su ona i suprug decenijama zajednički ulagali u kuću.
Ovaj dio informacije dolazi isključivo iz Rudaninog ličnog opisa porodičnog razgovora. Budući da drugi članovi porodice u dostavljenom tekstu nisu iznijeli svoju verziju događaja, ove navode treba razumjeti kao njeno viđenje sukoba, a ne kao nezavisno potvrđenu činjenicu.
Teška odluka: Nakon tog razgovora, Rudan je u vrlo emotivnom tonu napisala da je odlučila kako sinu neće ostaviti dio kuće i da ne želi da on, niti njegova djeca, dođu na njenu sahranu. Takva odluka pokazuje koliko je odnos, barem prema njenom pisanju u tom trenutku, bio narušen. Njene riječi nisu bile odmjerene niti pomirljive, što je odgovaralo stilu kojim je godinama provocirala, izazivala reakcije i bez zadrške govorila o privatnim i društvenim temama.
Navodi o sahrani i nasljedstvu preneseni su iz iste kolumne i predstavljaju Rudaninu tadašnju odluku i emociju. Relevantni su jer direktno objašnjavaju zbog čega je tekst nakon njene smrti ponovo privukao veliku pažnju javnosti.
Prijateljstva: Rudan se u istoj kolumni osvrnula i na jednu dugogodišnju prijateljicu. Opisala je situaciju u kojoj ju je, neposredno nakon operacije i tokom veoma teškog zdravstvenog perioda, pogodio način na koji joj je prijateljica pristupila. Taj trenutak iskoristila je da preispita višedecenijske odnose i zaključi da više nema vremena za ljude koji joj ne daju ono što smatra iskrenom bliskošću i razumijevanjem.
Ovaj dio dolazi iz autobiografskog segmenta njene kolumne. Kao izvor je važan zato što pokazuje da bolest za Rudan nije bila samo zdravstvena tema, već i povod za veliko preslagivanje privatnih odnosa.
Nasljedstvo: Pitanje kuće i porodične imovine u tekstu nije predstavljeno samo kao materijalni problem. Rudan ga je povezala sa osjećajem pravde, odnosom između djece i vlastitim pravom da odlučuje šta će ostaviti iza sebe. Njena reakcija bila je vrlo burna, ali iz teksta je jasno da se za nju nije radilo samo o vlasništvu, već o tome kako doživljava ponašanje najbližih ljudi u trenutku kada se sama suočava s krajem života.
Medijski tekstovi koji su kasnije prenijeli dijelove kolumne oslanjali su se na Rudan.info kao primarni izvor. To je značajno jer omogućava da se razlikuju njene vlastite riječi od kasnijih medijskih interpretacija.
Ja mislim da je veoma teško čitati ovakve riječi kada znamo da je Vedrana Rudan kasnije preminula. Ja osjećam da se iz njenog pisanja vidi koliko je bila ljuta, ali i koliko joj je bilo stalo do porodice. Meni djeluje da bolest često natjera čovjeka da mnogo jasnije vidi odnose oko sebe. Ja mislim da su porodični sukobi posebno bolni kada dođu u najtežem periodu života. Takve riječi poslije smrti ostanu još teže nego kada su prvi put napisane.
