BONUS TEKST
U današnjem vremenu, kada ljudi godinama grade veze koje često ne opstanu ni nakon zajedničkog života, postoji priča koja svijetli kao izuzetak. To nije filmski scenario, već životna priča Mejase iz Gradačca, žene koja se udala nakon samo šest dana poznanstva. Bez velikih riječi, bez analize i planova, jednostavno je – poslušala srce.
- U moru površnih odnosa i svijetu punom sumnje, Mejasa je pokazala hrabrost kakva se rijetko viđa. Onaj s kim je odlučila dijeliti život, iako stranac u početku, ubrzo je postao njezin oslonac, saputnik i dom. Bio je čovjek koji nije tražio savršenstvo, nego dušu s kojom će dijeliti tišinu, sjećanja i mirise Bosne.
Kad je Mejasa stigla u Njemačku, život joj se nije zaustavio. Samo je promijenio kontinent, jezik i okruženje. Ali ono najbitnije, nije izgubila sebe. U zemlji gdje su zgrade visoke, pravila stroga, a tišina mjerilo kulture, ona je pronašla kutak koji je mirisao na djetinjstvo. Jedna obična šetnja s mužem dovela ju je do malog sobička, koji ju je podsjetio na mutvak – starinsku ostavu iz njenih djevojačkih dana. U tom trenutku, kako sama kaže, nešto se u njoj probudilo.
- Taj sobičak postao je svetinja tradicije, prostorija u kojoj su našli mjesto vezeni jastuci, ćilimi, mirisi začina, ručni radovi, a ponajviše – sjećanja. Bio je to kutak koji nije služio samo oku, nego duši. Duhovni dom, mali raj koji podsjeća na to ko si i odakle dolaziš. I nije ga pravila zbog nostalgije, već zbog toga što je vjerovala da se i u tuđini može živjeti kao kod kuće, ako si u sebi ostao isti.
Njen muž, čovjek kojeg je jedva poznavala kad su se vjenčali, postao je njena najveća podrška. Bio je zadivljen ne samo njenim trudom, već i načinom na koji je, zahvaljujući tom prostoru, probudio u njoj pjesničku dušu. Mejasa je počela pisati stihove – jednostavne, tople, životne. Do tada ih nikada nije zapisivala, jer ih nije ni osjećala. No, prostor u kojem su se mirisi djetinjstva miješali sa sadašnjošću, učinio je da sve što nosi u srcu dobije i riječi.
- Tradicionalni život za nju nije stvar prošlosti – to je način postojanja. Kuha na starinski način, s ljubavlju priprema zimnicu, obrađuje baštu, sadi rajčice i paprike. U njenim rukama sve oživi, pa i korijen iz drugog tla. S Njemačkama s radošću razmjenjuje recepte, ali nikada ne odustaje od bosanske kuhinje. Tufahije, sarma, pite i baklave – sve to priprema sa srcem, ali i kao most između kultura.
U njenom domu nema luksuza. Ali ima ono što je rijetko – dušu. Miris hljeba podsjeća na ranu zoru kod majke, stari stolnjak na babine ruke, a sevdalinka koju ponekad zapjeva – na ljubav koja ne poznaje granice. Sve u Mejasi je jednostavno, ali duboko.Ona ne bježi od modernog života – koristi ga, ali ga ne pušta da je pojede. Iako živi u zemlji gdje se sve mjeri vremenom i novcem, ona vrijednosti mjeri srcem. Spojila je dvije kulture, ali se nije odrekla ni jezika, ni običaja, ni duše.
- Priča o Mejasi iz Gradačca nije priča o stranoj zemlji – to je priča o blizini, o pripadanju, o ženi koja se nije promijenila, iako joj se svijet promijenio. Iz njenog mutvaka danas izlazi miris Bosne, iako je daleko. Iz njene bašte raste ne samo povrće, nego i nada da tradicija živi – čak i kada niko ne zna za Gradačac.U njenom srcu, Bosna nije nostalgija – Bosna je sadašnjost. A to je ono što mnogi izgube u potrazi za boljim životom. Ona nije tražila bolje – samo je ponijela najbolje sa sobom. I tako, dan po dan, u sobi punoj starih mirisa i novih snova, Mejasa dokazuje da kad znaš ko si i odakle dolaziš, ni svijet ne može da te promijeni – već ti možeš promijeniti svijet oko sebe.
