Jedne noći, u gluho doba, Lanet Svini je primila poziv koji će zauvek preokrenuti njen život. Sa druge strane žice bio je njen 23-godišnji sin Kajl, koji je tihim glasom izrekao rečenicu koja je označila početak kraja: “Mama, mislim da sam gej.” Ali to nije bilo sve – uslijedila su i priznanja o zavisnosti od droge, finansijskim problemima i gubitku kontrole nad sopstvenim životom.
- U tom pozivu krio se očajnički vapaj za pomoć. Kajl je već uveliko bio zarobljen u kandžama kreka, izgubio je sav novac, založio svoje stvari i bio na ivici da otuđi i imovinu svojih cimera kako bi nabavio još narkotika. Iako je njegova porodica važila za liberalnu i tolerantnu, Kajl je dugo ćutao, jer se bojao odbacivanja – ne samo zbog svoje seksualnosti, već i zbog nesigurnosti da će ga neko razumjeti.
Lanet je, u tom trenutku, učinila ono što bi većina roditelja učinila – potražila je profesionalnu pomoć. Ipak, centar za rehabilitaciju u koji je Kajl upućen, umjesto ozdravljenja, postao je mjesto gdje se prvi put susreo sa heroinom. Ubrzo po izlasku, zahvaljujući prijateljstvu koje je sklopio tokom liječenja, Kajl je i probao tu drogu. Bio je to početak kraja.
- Naredne godine bile su niz pokušaja i padova – ulasci i izlazci iz klinika, povremene nade i česta razočaranja. Nažalost, sve je završilo tragično, kada je u 26. godini Kajl preminuo od predoziranja heroinom i metamfetaminom.
Kajl nije bio samo još jedna statistika. Bio je mladić pun talenata – pisao je poeziju, igrao društvene igre s nevjerovatnim žarom, bio duhovit i inteligentan. Iako je rastao u porodici u kojoj je i njegova majka bila u istopolnom braku, a sestra se identifikovala kao queer, osjećao je da ne smije da govori o sebi. U jednom razgovoru priznao je da je zapamtio trenutak kada mu je majka usput rekla da ne vjeruje da muškarci mogu biti biseksualni. Ta naizgled bezazlena rečenica u njegovom srcu je sagradila nevidljiv zid.
- Kajl je, zapravo, bio biseksualan – i to ga je najviše boljelo. Strahovao je da će ga majka tjerati da se izjasni kao gej, da neće biti prihvaćen ni u sopstvenoj porodici. Kasnije, Lanet je tu grešku pokušala da ispravi kroz knjigu sjećanja i poezije “Šta sam trebala da kažem”, u kojoj je objavila i neke od Kajlovih pesama.
Kroz sopstvenu tugu, Lanet je ukazala i na mnogo širi problem – nevidljivost biseksualnih muškaraca u društvu. Iako se često govori o LGBT populaciji uopšteno, ova grupa je posebno pogođena stigmatizacijom, izolacijom i mentalnim problemima. Istraživanja potvrđuju da se mnogi nikada ne autuju porodici, a rizici od zavisnosti, depresije i samopovređivanja su izuzetno visoki.
Kajl nije samo patio od zavisnosti u hemijskom smislu. Njegova borba bila je i emocionalna, socijalna i identitetska. U terapijskim grupama se nije osjećao sigurno da govori o svojoj seksualnosti. Muški orijentisana okruženja, puna rigidnih očekivanja, ugušila su svaki pokušaj da se otvori. Bio je pritisnut šablonima “muževnosti” koji mu nisu dopuštali da bude ono što jeste.
- Lanet, sada sa distance i kroz bol, priznaje: ljubav nije bila dovoljna. Ljubav bez razumijevanja, bez prostora za istinsku komunikaciju i prihvatanje, nije mogla da spasi njenog sina. Danas zna šta je trebalo da kaže. Da ga uveri kako je moguće biti srećan, voljen i prihvaćen kao biseksualan muškarac. Da ga ne sputava u pravu da vjeruje u sebe.
Ona sada izgovara ono što tada nije mogla – da nije bio sam i da nije bio pogrešan.
Njena priča nije samo lična tragedija. Ona je poziv na buđenje – roditeljima, prosvjetnim radnicima, terapeutima, cijelom društvu. Da se ne ćuti onda kada je najvažnije govoriti. Da se shvati kako i tišina može ubijati, kako jedan nepromišljen komentar može postati rana koja nikada ne zacjeljuje.
Kajl više nije tu. Ali njegova priča, ako se čuje, može spasiti druge.
